Sve je to zbog četvrtog bocuna

Cijela je opskurna reprezentacija splitskog Rico’s bara tu: lokalni redikuli s Toća, novinari, muktaši i trgovci srpskim nekretninama, posrnule manekenke, reporteri Reuters’a i El Munda, mjesne pijančine, HOS-ovci i vojni policajci, šverceri humanitarne pomoći, usidreni pomorci i – tamo, za stolom u kutu – Predrag, ja i četvrti bocun crnog.

Taj je četvrti bocun, po svemu sudeći, kriv što se večeri sjećam kroz – kako bi rekao narodni pjesnik – ‘gustu maglu’. Ono što je izronilo iz magle pamtim, međutim, dobro: sramežljivog mladića duge kovrčave kose, s jedva-tri zdrava zuba u ustima, i tog tipa koji nas je upoznao, i kazetu nekakvu staru, prljavu, i tu gitaru rusticu iz Mirovih zvučnika, i tročetvrtinski rif i poklič ‘Za dom – spremniiiiii!’, i opće ludilo u trattoriji, i onda opet ‘stavi tu pismu opet’, pa opet, pa opet, ‘nećete u Čavoglave, niste ni prije’.

Thompson nam reče da se zove taj tip, ne Tompson nego Thompson, sa ‘h’, po onom strašnom puškomitraljezu iz Drugog svjetskog rata kojega on duži u svojoj bojni. I da dolazi iz Čavoglava, da tamo drže liniju prema Mirlović Polju, i da je on tu pjesmu napisao sam, iz glave. Sjećam se kako smo ga Predrag i ja mrtvi ozbiljni i mrtvi pijani uvjeravali da ima autentičnu ratničku pjesmu, hit rata ’92, i da će ta pjesma pomesti humpa-cumpa koračnice i operetne budnice Đuke Čajića i Dražena Žanka. I onda opet vrati kazetu na početak, još jedanput, ‘tuče thompson, kalašnjikov, a i zbrojevkaaaa, baci bombu, goni bandu preko izvoraaaa…’, pa još jedanput, a u trattoriji nered i rasulo.

Sjećam se još da su na kazeti, snimljenoj u nekom primitivnom radijskom studiju, bile četiri verzije Čavoglava, među kojima i ona hard-core, s uvodom „za dom spremni“ i stihovima poput čujte Baljci, Mirlovići, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji, ali i jedna ublažena, bez bojnog pokliča u uvodu, i bez Baljaka i Mirlovića, srpskih sela oko Čavoglava, namijenjena očito politički korektnom tržištu.

Sjećam se još kako smo se cijelu noć smijali i zajebavali s Baljcima i Mirlovićima, i kako smo poslije te noći završili u restoranu Emona, gdje je svirao Dino Dvornik, i kako smo pokušali popeti Thompsona na binu, i kako je Dino popizdio, i kako smo kazetu s Čavoglavama na koncu uvalili muzičkom uredniku Radio Splita, uvjeravajući ga mrtvi pijani i mrtvi ozbiljni da je zvijezda rođena i da je to pjesma s kojom će Hrvati dobiti rat, i… ostalog se već slabo sjećam.

Ostalo je, naime, povijest.

Deset godina kasnije, isti taj sramežljivi i krezubi mladić, sad nakratko ošišan, s potpuno novim porculanskim zubalom i nekakvim pseudostarohrvatskim medaljonom oko vrata, sav u crnom stoji na gigantskoj bini na Hajdukovu stadionu, pred četrdeset tisuća ljudi pjeva Sa nebeskih tih visina daj nam, Bože, opet sina, da nas vodi iz bijede sve do pobjede – e, moj narode!, dok politički komentatori poljudski spektakl ocjenjuju dokazom uzleta ekstremne desnice i najavom parlamentarnih izbora.

(„Dani“, broj 275, 20. septembar 2002)