Sviđa mi se da nam ne bude prijatno

Ova knjiga zamišljena je kao vrsta društvenog eksperimenta s pitanjem na koje načine književnost može pomoći da otvorimo važna i teška pitanja koja u našim društvima, s izrazito niskom kulturom dijaloga, dovode do daljnjih podjela i još jačeg ukopavanja u vlastite rovove.

Kroz zbirku od 27 kratkih priča testira se razlika između privatnog i javnog sjećanja. Ili, radije, ličnog i državnog – onoga prihvatljivog, a nametnutog kroz službeni odabir datuma vrijednih obilježavanja, kroz sadržaj memorijala i narativa za prenos jednostrane, često površne priče o onome što nam se dogodilo.

Autori, a kroz njih i čitatelji, pokušavaju razumjeti ponašanje određenih ljudi u okolnostima u kojima su se možda i sami našli ili su sretni što nikad nisu. Glavna okolnost – da ne bude nikakve zabune – jeste rat.

Priče u ovoj knjizi su osobne, pretočene u književnost, bez pretenzije da budu dio historijskih udžbenika.

One bilježe trenutke u kojima junaci shvaćaju da više ništa neće biti isto, čak i ako ne znaju kako će se stvari promijeniti.

Baš zato što su takve, ove pripovijesti su tačke s kojih je moguće stupiti u dijalog – iz ličnog prijeći u opće, iz fikcijskog u povijesno. Nadamo se čak i da mogu pomoći proces pomirenja koji je u zadnjih 30 godina toliko lutao i zanemarivan da je pitanje što uopće imamo od njega – a bez njega nemamo ništa.

Takve okolnosti ne pogoduju autorefleksiji. Početak rata je trauma najvišeg stepena. Ako ne njegujemo kulturu sjećanja na nju, ako traumu guramo pod tepih ili je potiskujemo, ona će, kao u mehanici fluida koja je Freudu bila omiljena metafora za psihičke procese, pronaći način da izbije i da nam se vrati kao bumerang, neusporedivo razornija.

Ako, dakle, ne pokušamo osvijetliti kroz naša sjećanja, individualna iskustva kako su počeli ratovi u Jugoslaviji, kako ćemo onda prepoznati slične okolnosti u budućnosti ili se boriti da se one ne ponove?

Kako naše iskustvo može pomoći onima koji upravo trpe posljedice novih ratova?

Uz prikaz razlike između ličnog i državno proklamovanog narativa, jednako važan prostor se otvara za razumijevanje i empatiju među onima koje je rat zatekao na različitim stranama.

Regionalna zastupljenost autora, osim što nam daje uvid u to kako se netko drugi nosi sa situacijom u kojoj se našao, pokazuje i s kakvim se to sve situacijama nose drugi.

Kad uzmemo u obzir da su okolnosti, u kojima se ti drugi nalaze, stvorene i u naše ime, jasno je da ova knjiga na poseban način otvara pitanje odgovornosti.

Nakon tri održane promocije u mjesec dana, dok reakcije javnim i privatnim kanalima ne prestaju stizati, jedna stvar ostaje kao glavni dojam: književnost i umjetnost imaju moć da nas tjeraju da se izrazimo i da komuniciramo, čak i kad je to teško, neugodno i kad smo zaboravili ili nikad nismo ni naučili kako se to radi. Osobito sa neistomišljenicima.

Zaboravili smo ili nikad nismo ni znali komunicirati sa našim neistomišljenicima jer to zahtjeva izlazak iz vlastitih zona sigurnosti.

Bilo koja tema iz rata koji se svima nama dogodio na ovaj ili onaj način i u kojem je poginulo 130.000 ljudi jeste teška i neugodna tema. Ako nam nije barem malo neugodno dok o tome pričamo, možda ipak nešto radimo pogrešno…

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.