Tko krije izvor, sam je izvor

po godinama života stara maslina, po godinama u novinarstvu blitva – htio da bude).
Osim interesa da se zaštiti sloboda prikupljanja, objavljivanja i komentiranja informacija, postoji i interes da se zaštiti sloboda otkrivanja istine, uključujući i istine o prijestupu, kriminalu i zločinu. Ako novinar, primjerice, znade nešto o nekom ubojstvu, a to u interesu zaštite izvora informacija u zakonom predviđenoj proceduri odbije priopćiti, on prestaje biti zaštitnik slobode informiranja i vlastite profesije, a postaje zaštitnik zločina!
S druge strane, kad bi pravo na tajnost izvora bilo apsolutno, praktički sve što se u novinama objavljuje moglo bi se objavljivati „na riječ“, a naša omiljena izmotavanja tipa „iz dobro obaviještenih izvora“, „iz izvora bliskog vladi/stranačkom vrhu“, „kako nas je informirao visokopozicionirani dužnosnik“ postala bi legitimno pokriće za sve što se objavljuje, pa i za ono što nema veze s istinom.
Preveliko inzistiranje na apsolutnoj zaštiti izvora informacije ima još jednu nuspojavu (koje zagovornici takve zaštite očito nisu svjesni), a to je prijenos odgovornosti. Ako novinar ne želi reći tko mu je dao neki podatak i tko je izvorno za njega odgovoran, mora sam preuzeti odgovornost. Ako izvor nema identitet, izvor je onaj tko ga prenosi, a to je novinar (urednik, nakladnik)!
Za našu je temu vrlo ilustrativan i lanac odgovornosti o kojem budući novinari uče u novinarskim školama.
Za objavljeni članak odgovoran je njegov autor; ako je nepoznat autor, odgovoran je urednik; ako je nepoznat urednik, odgovoran je glavni urednik; ako je nepoznat glavni urednik, odgovoran je nakladnik; ako je nepoznat nakladnik, odgovoran je tiskar; ako je nepoznat tiskar, za objavljeno je odgovoran kolporter koji tiskovinu prodaje!