„U četrdesetim još nisam znao za trigliceride. Nije valjda da su svi ludi? A samo ja kao pametan“

Raspad zemlje, pojačan sa šest uzaludnih i brzozaboravljajućih izbjegličkih godina u Alemaniji, još uvijek me je dobro drmao tako da sam imao validne razloge da se polako uništavam. Ali opet, kad je čovjek mlad, unosi svega i svačega (većinom štetnog) u organizam i ni na kraj pameti ti nisu neki sporedni životni efekti poput holesterola, pritiska ili zdrave ishrane. Tad u to vrijeme nisam imao pojma gdje je na primjer lokalna pijaca, niti sam znao da li ona uopšte i postoji. Sa voćem i povrćem sam bio, što se ono kaže, na Vi.

U svojim ranim četrdesetim sam poprilično pio. Na dnevnoj bazi. Obuzimali su me neki nemiri. Egzistencijalna pitanja, smisao svega. Rasturala me je kriza srednjih godina. Tada još nisam znao da mi trigleceridi polako ali sigurno rastu. Primjećivao sam kod sebe neko usporavanje, sve je počelo da škripi, ali svemu tome nisam pridavao neki ozbiljniji značaj. Jedina dobra stvar bila je bacanje duvana.

I saznali smo (nakon desetak godina) gdje je pijaca. Čak smo dva-tri puta godišnje znali i otići tamo. Dok bi moja bolja polovina obavljala kupovinu, prebirala po plodovima zemlje i drveća trudeći se da izabere ono najbolje, ja bih obično sjedio u autu.

Nisam podnosio gužve, ljude. Grozio sam se unaprijed susreta i tog nekog neobaveznog čavrljanja (small talk) sa strancima. Na samu pomisao, kako bih to u sebi nazivao, dijaloga u paklu, graška znoja bi mi se počela slijevati niz leđa. Zato sam najsigurniji bio u svojim kolima. Sam, izolovan od vanjskog svijeta.

Htjeli ne htjeli, sve se više otuđujemo. A kad se samo sjetim mladosti. Odem u kafić, desetak stolova, biram gdje ću sjesti, svagdje dobro došao, još ako zavrnem turu usput, kud ćeš većeg rahatluka.

Dvadeset godina kasnije bojao sam se svakog. Bježao od gomile, od nasmijanih lica, zadovoljnih faca koje glasno prepričavaju događaj koji im se upravo desio. Užas. Pomišljao sam u to vrijeme i na psihijatra. Nije to više bila sramota, naprotiv.

Svako ga je imao. Čak su se i hvalili s njima, preporučujući jedan drugom svog, tvrdeći da je upravo on ili ona najbolji ili najbolja. Neki su izlaze tražili i u takozvanim životnim trenerima (life coaches).

Trenutno se približavam pedeset četvrtoj. Skoro sam kompletno batalio alkohol. Ostao sam na čaši dobrog crnog vina uz večeru. Svake subote se vozimo na pijacu. Više ne sjedim u kolima. Sad aktivno učestvujem u kupovini. Nosim cegere i stojim po strani dok supruga kupuje. Obično nađem mjesto kraj neke kante za smeće ili neke zabačene klupe.

Da nisam nikom na smetnji, da izbjegnem svaki mogući susret, poglede oči u oči, potencijalni dijalog. Da bi dodatno zabetonirao šansu za nekim kontaktom konstantno zurim u telefon.

Surfam po internetu tako da sam u stvari mozgom negdje daleko, u Ukrajini, Balkanu, sportskoj utakmici, šta je reko Sejo Neletu i vice versa, bio sam svagdje negdje drugdje, osim na pijaci.

Jutros su bile neke neopisive gužve. Kao da je cijeli gradić odlučio da dođe, kao da se dijeli džabe. Znajući da mi je cilj što kraće zadržavanje u gužvi, na otvorenom, životna saputnica mi predlaže da, dok ona čeka u jednom redu, odem i stanem u drugi. Poručuje mi da kupim po dvije papirne kutijice jagoda, kupina i malina.

Nadam se da ću zapamtiti. Ponavljam u sebi „strawberries, blackberries, raspberries“, da ne zaboravim. To jutro sam odlučio da ću biti poslušan, da ću svoju čangrizavost staviti po strani zarad izbjegavanja subotnje svađe i spasavanja sunčanog vikenda. Biću smiren. Normalan.

Divio sam se sam sebi kako taj dan lijepo psihički napredujem, koračao kroz masu sa velikim samopouzdanjem, dok nisam ugledao nešto od čega mi koljena istog časa zaklecaše. Red za voće je bio kao onaj za vrijeme najvećih aerodromskih gužvi za proljetnih školskih raspusta ovdje u Americi.

Prva moja reakcija je bila – nalijevo krug! Mislim, ko normalan stoji u tim dugačkim redovima? Osvrćem se okolo i primjećujem ih, nenormalne, redovi na sve strane.

Nije valjda da su svi ludi? A samo ja kao pametan. Nasmijah se samom sebi nakon ove ironične opaske. Sad da se vratim i da kažem ženi da je red predugačak ona bi me samo blijedo pogledala. Šta da radim? Odlučujem da se predam. (Da, tako ja to rezonujem, kao predaju). Žrtvovati ću se sa za mir u kući. (Opet velike riječi, žrtva, mir… fale samo borba i rat).

Stajem kod prvog u redu i lagano krećem ka začelju. Usput brojim. Kad sam došao do zadnje osobe, broj je bio sedamdeset četiri. Stajem u red kao sedamdeset peti.

Iznenada shvaćam zastrašujuću istinu. Zaboravio sam telefon. Koji sam ja kreten. Kako samo meni to da se dogodi. Sad sam osuđen na… stvarnost. Na realnost u kojoj se nalazim. A to je tako dosadno. Šta sad da radim, za ovih sat vremena dok se ne dokopam štanda i voća?

U magnovenje gledam narod kako prolazi. Pokušavam da se smirim. Nailazi stariji par, sigurno u svojim osamdesetim. Bože moj, pomislih, koliko tu ljubavi ima. I svađa. Koliko porodičnih albuma ispunjenim (crno-bijelim i u koloru) slikama leži u njihovim ormarima?

Da li ćemo ja i ova moja dočekati to doba? Prizor mi izmami osmjeh. Nekako raznježi. I to me iznenadi. Ne pamtim kad sam se zadnji put tako sjetno osmjehnuo. Prođoše polako pokraj mene.

Slušam zatim razgovor ispred sebe. Dvije gospođe. Pričaju o sutrašnjem koncertu. „Blues in the Park“. Čekaj, pa bili smo prošle godine na njemu. Sjećam se koliko je moja bolja polovina uživala. Eto prilike da je iznenadim. O kako će se obradovati.

A onda čujem u pozadini dva penzionera. Razmjenjuju iskustva u kupovinama. Pričaju o italijanskim vinima. Jedan reče da je u obližnjoj trgovini do sutra veliko godišnje sniženje ako se kupuje na kartone (12 flaša). Može se uštedjeti i do 30 posto.

Gospođe potom mijenjaju temu. Prešle su na literaturu. Sa ushitom spominju neku knjigu. „Tirza“. Nikad čuo. Moraću provjeriti. Po vokabularu koji njih dvije koriste ne odaju mi utisak da bi svašta uzimale u ruke.

Nakon sedamnaest i po minuta dolazim na red. Nevjerovatno. Mislio sam da mi treba najmanje sat. Kako čovjek može biti u krivu sa svojim predrasudama i negativnim stavom. Može sad zvučati blesavo, ali spoznajem da mi je bilo lijepo stajati u redu.

Može se čak reći da sam uživao u tome. Među ljudima, slušajući razgovore, gledajući raspoložena lica kako bez ikakve žurbe sa beskrajnim strpljenjem čekaju na svoju porciju jagoda.

Ne želim donositi nikakve ishitrene zaključke, ali nije li ovo mali tračak svjetlosti u mome mraku koji traje od ranih devedesetih? Nije li ovo prvi korak ka (pa recimo tako) ozdravljenju?

Nakon kupovine srećem se sa ženom. Predlažem da sjednemo na klupu, da poslušamo dvojicu muzičara koji se upravo spremaju da počnu svoju svirku. Ona gleda u mene kao da je vidjela Svetog Petra, da je vjernica sad bi bio pravi momenat da se prekrsti.

Ovako je samo ostala zabezeknuta, jer zna da sam vječito u nekoj žurbi, stalno zabrinut da ću negdje zakasniti, da ću nešto propustiti. Pita me šta se desilo, kako sam preživio u redu za čekanje.

A ja joj odgovaram:

– Ah, svašta se nešto izdešavalo. Znam gdje ćemo kupiti naše omiljeno italijansko vino po fantastičnoj cijeni, dobio sam preporuku za jednu odličnu knjigu i treće ti ne smijem reći do sutra. Moram ti odati nešto u povjerenju, nemoj se smijati i nemoj pomisliti da sam lud, ali ovi pijačni redovi na mene utiču jako ljekovito. Bolje od bilo kakvog skupog terapeutskog tretmana.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.