Turistica u Zagrebu

Da nije bilo golemog osiguranja, glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte prošli bi nam se tjedan u Zagrebu učinila poput obične turistice. Njezin dolazak na Međunarodnu konferenciju o utvrđivanju istine o ratnim zločinima nikoga se, čini se, osim organizatora baš i nije ticao.
Državni vrh nije podigla na noge, a ni odbor za doček nije bio „na visini“ – samo potpredsjednica Sabora Vesna Pusić i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Što dovoljno govori o njezinoj važnosti za Hrvatsku danas. Bajiću je dobrodošlica pripala po dužnosti, a Vesna Pusić je državna dužnosnica, ali ne najvišeg ranga, koja odlično govori engleski.
S predsjednikom Mesićem susrela se poluprivatno navečer, ali ne za Konferencije u „Sheratonu“ gdje je Predsjednik bio govornik. Valjda je nije mogao zaobići kad je već bio u Zagrebu, što je uspjelo premijeru Ivi Sanaderu koji je taj dan putovao u Bukurešt. Del Ponte je tako smještena u vrijeme i na mjesto kojem pripada.
Što se Hrvatske tiče, bila je običan gost-svjedok na konferenciji o utvrđivanju istine o ratnim zločinima. Sedam mjeseci prije odlaska nije nas okrznula ni kuvertama ni porukama. Što jasno govori da je svoju zadaću, koju si je zacrtala u našem slučaju, očito ispunila. Cilj je bio Gotovina. I nakon početne oštre dijagnoze – Gotovina mora u Haag – Hrvatska je od Haaškog suda dobila šokantnu terapiju koje se pridržava. Gotovina je u Haagu, mi smo na putu u Europsku uniju, pa nas mišljenje haaškoga konzilija, nakon dijagnoze o punoj suradnji, više ne zanima.
Ostaje, međutim, veliko ali. Je li ili nije ispunila očekivanja i što je ostalo iz njezine ere? Ugledna je gošća, ma kako se trudila upirati prstom u izvrsne rezultate rada velikog suda, ipak ostavila dojam rezigniranosti i nezadovoljstva zbog neuspjeha. Vlastita? Svakako, iako to izrijekom ne priznaje. No, priznala je kako je frustrirana činjenicom da nije uhitila Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Usto se i njezin najveći uspjeh – privođenje Slobodana Miloševića – premetnuo u njezin veliki neuspjeh. Presudila mu je smrt, a ne Carla del Ponte koja nije na vrijeme stala na loptu i zaključila optužnice balkanskom krvniku.
Očito joj sada iste te neuspjehe pripisuje i međunarodna javnost, a najveći udarac zadali su joj Amerikanci koji sada s pravom traže da se pronađe „tijelo u međunarodnom sustavu pravde“ koje bi sudilo Karadžiću i Mladiću bez obzira kad bili uhićeni. Za Carlu del Ponte previše tereta od visoke politike koju je podržavala, a koja joj sada okreće leđa.
Energična tužiteljica i sama priznaje da je time frustrirana i da se povlači. Ostaje, međutim, činjenica da se kvaliteta njezina rada na čelu Suda u Haagu mjeri rezultatima koje (ni)je postigla: umro je bez presude vođa ratova u bivšoj Jugoslaviji, najveći zločinci su na slobodi, vrh bivše JNA nije osuđen (Adžić, Kadijević).
Del Ponte uz ovakve rezultate ni sama nema razloga za zadovoljstvo. Očekivanja nije ispunila i odlazi frustrirana. Iz Zagreba je ispraćena, koje li ironije, s priznanjem da je EU pritiskao Hrvatsku zbog Gotovine, a sada Srbiji popušta zbog Mladića.