Ugao Srebreničke i Dobrice Ćosića

Neću pogriješiti ako kažem da sam se i zbog ulice s tim imenom osjetio kao kod kuće. Imam tu vrstu zavičajnog sentimenta zbog koje mi nije svejedno ni kad čujem da Zdravko Čolić pjeva kako „čeka za Travnik vezu“.

Ipak, privatni sentimenti na stranu, bilo je nečeg politički i socijalno relevantnog u činjenici da u Beogradu postoje, između ostalih, Zagrebačka, Ohridska, Travnička i Zadarska ulica, mada u državi čiji je Beograd glavni grad nisu više ni Zagreb, ni Ohrid, ni Travnik, ni Zadar. Bio je to simbol činjenice da se Beograd, za razliku od praktično svih ostalih velikih eksjugoslovenskih gradova, ne odriče svoje prošlosti i da u gradu postoji svijest da je „borba čovjeka protiv moći borba pamćenja protiv zaborava“. Ako su promjene imena ulica marker diskontinuiteta i nestabilnosti, stabilnost se može uspostaviti samo kontinuitetom. U svakoj promjeni imena ulice je zametak nove revolucije ili kontrarevolucije. Mjerilo zrelosti je prihvatanje činjenice da je nešto već imenovano, a da se novim ulicama trebaju dati nova imena.

Ispostavlja se ipak da u Beogradu nije bilo riječ o drugačijoj paradigmi, nego o „faznom pomaku“. Nestaju polako stara imena ulica. Zagrebačka je već neko vrijeme Koče Popovića, Ohridska je postala Brane Crnčevića, dok će, pišu juče novine, koliko sutra Travnička postati Milorada Ekmečića, a Zadarska Dobrice Ćosića.

Riječ je o prijedlogu Komisije za spomenike i nazive trgova i ulica Grada Beograda, koja je usvojila inicijativu koja je došla lično od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića „da dvojica znamenitih intelektualaca 20. veka dobiju ulice u prestonici. Konačnu reč o ovom predlogu daće gradski odbornici na sednici zakazanoj za 25. februar“. Neimenovani sagovornik iz gradske uprave Beograda rekao je novinarima kako će po srpskim akademicima biti „nazvane ulice koje trenutno nose imena po toponimima republika bivše Jugoslavije“.

Već i inicijalni prijedlog da se u Beogradu dvije ulice nazovu po Dobrici Ćosiću i Miloradu Ekmečiću izazvao je kontroverze. Darko Tanasković je ispravno primijetio da za „većinu Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca, Albanaca i njihovih pratilaca sa izvesne distance u nekim drugim sredinama, Ćosić i Ekmečić spadaju među glavne vinovnike jugoslovenske tragedije, inspiratore i ideološke arhitekte, a delom, u Ćosićevom slučaju, i realizatore velikosrpskog nacionalističkog projekta koji je, kako se tvrdi, doveo do smrti Jugoslavije i svih sukoba koji su se rasplamsali na njenim prostorima, od Slovenije, preko Hrvatske, do Bosne i Hercegovine, i Kosova i Metohije“ kao i da to mišljenje dijeli i dio srpske javnosti.

To je, naravno, tačno, kao što je tačno i to da su za većinu Srba, recimo, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović „među glavnim vinovnicima jugoslovenske tragedije“ pa to nije spriječilo zagrebačke i sarajevske vlasti da po njima nazivaju aerodrome i trgove. Ne mora nužno biti sporno da neke dvije beogradske ulice ponesu imena po Dobrici Ćosiću i Miloradu Ekmečiću, ali ovakvim izborom ulica šalje se ne samo poruka o odavanju počasti njihovom djelu, nego i selekcija dijela njihove baštine na kojoj se želi graditi budućnost.

Specifičnost pozicije i Ćosića i Ekmečića je zapravo u tome da su oni vrhunce svog opusa postigli u Jugoslaviji kao Jugosloveni. Obojica su bili partizani koji su se, dakle, i s puškom u ruci borili za tu zemlju. Ćosić je još i početkom osamdesetih knjige objavljivao, primjerice, na Rijeci, u izdavačkoj kući „Otokar Keršovani“, dok je Ekmečić doktorirao u Zagrebu, a lavovski dio profesorske karijere proveo je u Sarajevu. Za njih obojicu je „srpsko stanovište“ više došlo kao rezultat razočarenja u jugoslovenstvo, nego što je bilo neka iskonska pozicija.

Neko ciničan bi rekao da izbacivanje makedonskih, hrvatskih i bosanskih toponima sa spiska beogradskih ulica samo znači da Srbija nema teritorijalne pretenzije na ove države. Stvar je ipak malo komplikovanija. Uostalom, ako ništa, a zbog čuvene „Zadarske slikarske škole“ o kojoj je pisao Mihiz, teško da bi i samom Ćosiću prijala ideja da Zadarska ulica ponese njegovo ime (Isto tako, u svim Ekmečićevim biografijama se kao važan dio njegove istoričarske biografije pominje rad u zadarskom arhivu). Takođe, barem zbog Ive Andrića i „Travničke hronike“, Beogradu bi trebala Travnička ulica. Mada je ključni razlog zapravo to što se te ulice već decenijama zovu se tako kako se zovu.

Naposljetku, imajući u vidu sudbinu navedene četiri ulice, nije teško naslutiti kako će, uz predvidive nove smrti raznih velikana, nestajati i ulice kakve su Štipska, Sarajevska, Hvarska, Celjska i tako dalje i tome slično. Uostalom, na buduću Ulicu Dobrice Ćosiće naslanja se još jedna ulica koja nosi ime „po toponimu republika bivše Jugoslavije“, što bi rekao elokventni izvor iz gradske uprave Beograda. Ta ulica se zove Srebrenička.

Bilo bi nečeg naročito grotesknog da je kojim slučajem Srebrenička prozvana Ulicom Dobrice Ćosića, ali ni ova situacija nije lišena simbolike. Nema, naime, boljeg mjesta da se fotografišu ostaci Narodne biblioteke srušene u nacističkom bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. nego je to ugao Zadarske i Srebreničke. Sudbina biblioteke je u dobroj mjeri paradigmatična za istoriju Srbije i srpskog naroda u dvadesetom vijeku. Ako je, kao što je pisao pjesnik Osim Mandeljštam, na Crvenom trgu zemlja najoblija, onda će za koji dan u Beogradu postojati tačno definisana tačka za najbolji pogled na srpsku istoriju: ugao Srebreničke i Dobrice Ćosića.