Ujedinjeni molitveni zdrug: Manifestacija hrvatskog klerofašizma i(li) idiotizma!?

U Zagrebu se, zasad, okupi tristotinjak klečavaca; znatno manje u Splitu, Osijeku, Varaždinu, Rijeci itd. ali broj pristaša i potpora takvom ponašanju evidentno je u porastu.

Sve otvorenije i jasnije iskazuju klerofašističke ideje i zagovaraju najcrnje neokonzervativne stavove, prije svega uskraćivanje ženama njihovih temeljnih rodnih/ljudskih prava za koja su se cijelo minulo stoljeće hrabro (iz)borila i tako ih nastavljaju i dalje javno ponižavati.

Žele protjerati žene iz tzv. javne sfere, ograničiti njihove slobode, posebice u reproduktivnom smislu; dakle, prije svega nad odgovornim i samostalnim pravom raspolaganja vlastitim tijelom.

Ali, još gore i licemjernije od ponašanja ovih katotalibana, koji su umislili da vode novi križarski rat za pobjedu „plemenitih kršćanskih ciljeva“ (koje niti razumiju, niti za njih istinski mare), ponašanje je vladajućih, hadezeovski premreženih državnih struktura, ali i dominantne rimokatoličke, crkvene nomenklature koje su u ovih trideset godina samostalnosti i suverenosti RH (p)ostvarile punu simbiozu u zajednički (iz)građenoj platformi i poruci „hrvatskim ženama“: mjesto vam je u kući, trebate brinuti o obitelji i djeci, a ne baviti javnim „poslima“, „tjerati“ profesionalnu poduzetničku, akademsku ili tomu sličnu karijeru i samim time manje rađati, nabijajući im krivnju kako upravo zbog toga zemlja doživljava pravu demografsku katastrofu.

KRŠĆANSKI FANATICI: U Crkvi u Hrvata, brojni teolozi, profesori Bogoslovnog fakulteta, kao i rigidni laici, bez imalo sustezanja tvrde kako je i po biblijskom duhu „žena drugotna“, kako primat u svemu ima „muška glava“ i da svako „iskakanje“ iz ovog tradicionalnog, patrijarhalnog obrazca ugrožava stabilnost porodice, ali i društva u cjelini.

Iako žene, ne samo u Hrvatskoj, već diljem tzv. razvijenog, slobodnog svijeta ostvaruju statistički gledano značajno više obrazovne standarde nego muškarci, one se sve do danas nisu izborile za jednakost na poslu, u primanju dohotka i u nizu drugih, zakonom zagarantiranih prava; dapače sve više jačaju retrogradni talibanski procesi kršćanskih fanatika kojima se ta prava nastoje dodatno ograničiti i(li) posvema obezvrijediti.

Stoga ne čudi da je početkom prosinca prošle godine u 11 hrvatskih gradova bio održan veliki prosvedni skup koji je organizirala Ženska mreža Hrvatske, gdje se od Vlade RH ultimativno (za)tražilo donošenje, već dugo obećavane, Nacionalne strategije za borbu protiv nasilja nad ženama, sukladno Istanbulskoj konvenciji, koju je i RH, nakon žestokih i strasnih unutrapolitičkih sporenja na koncu ipak potpisala, prije svega zahvaljujući pritisku premijera Plenkovića koji se na to obvezao svojim EU partnerima, a ne stoga što mu je do toga istinski stalo.

Na žalost, ta je Konvencija još uvijek i danas „mrtvo slovo na papiru“, jer HDZ i uopće desnica ne pokazuju ni malo volje da u djelo provedu vrijednosti rodne ravnopravnosti.

Po broju femicida, RH je među najgorima u EU, zauzima neslavno treće mjesto, a istraživanja Europskog instituta za rodnu ravnopravnost su potvrdila „značajnu povezanost između broja ubijenih žena (14 samo prošle godine u RH) i manjka državne strategije za prevenciju femicida“.

A, s druge strane unutar Katoličke crkve, usprkos (obvezujućim) intervencijama papa Franje, hrvatski, pretežito konzervativni kler, ne dopušta ženama gotovo nikakav oblik pristupa procesima emancipacije, strahujući da bi mogle postupno, sve više zauzeti prostore moći rezervirane isključivo „muškom svijetu“.

Paradoksalno je da ovakvo nakaradno tretiranje „ženskog svijeta“ kao maloumnnih osoba hrvatskoj vjerničkoj populaciji oba spola gotovo pa i ne smeta i umjesto da poradi na teologiji emancipacije žena, Crkva ih zarobljava stereotipnim, tradicionalnim ulogama, prije svega onih unutar obitelji, a pri tomu nepodnošljivom lakoćom tolerira sve izraženije muško nasilje (i fizičko i psihičko) nad ženama.

MUŠKARCI „MEKUŠCI“: Za Crkvu, neravnopravnost spolova je sama po sebi razumljiva, neupitna; danas se ide čak tako daleko da poznati isusovac, radikalni klerik, pater Božidar Nagy (učio je papu Ivana Pavla II hrvatski jezik), jedan od organizatora javnih molitvi tvrdi da je pristojno odjevena samo ona žena koja je pokrivena, slično muslimankama, zagovarajući time (ne)izravno model položaja žena u društvu, posebice u RH, nalik onom u Afganistanu, Iranu, ili Saudijskoj Arabiji.

Katolička ultrakonzervatina udruga Vigilare koja redovito istupa protiv prava LGBT skupina i demonizira mogućnost da istospolni parovi posvajaju djecu (vodi je perjanica katoličkog fundamedntalizma Vice Batarelo, ranije voditelj Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije), povezana s vjerskom ekstremnom organizacijama Ordo Iuris iz Poljske, koja je imala ključnu ulogu u zabrani pobačaja u toj zemlji, ali i bratstvom Muževni budite, projekta u okviru udruge Hrvatska za život čiji je glavni politički cilj „ukidanje medicinskog prekida trudnoće u RH“, istupa sve agresivnije i u tomu ima potporu sličnih vjerskih/vjerničkih udruga, primjerice inicijative 40 dana za život (osmišljena u SAD, u Teksasu u krugovima fanatičnih protestanata, a nedavno licencirana i kod katolika u RH) povezana s molitelji(ca)ma ispred bolnica koje metodom psihičke prisile zlostavljaju žene koje tamo dolaze potražiti pomoć i žele ih odvratiti od pobačaja.

Financira ih Katolička zaklada Rhema iza koje, između ostalih stoji i Ivić Pašalić, nekadašnji Tuđmanov savjetnik i zloduh hrvatske politike, a tu su i vitezovi Bezgrešnog srca Marijinog i Udruga ujedinjenja koja se zauzima za „zajedništvo Hrvata s Bogom“ i čije prostorije krase portreti ustaških krvoloka Ante Pavelića i Jure Francetića, a na svom facebooku se diče sloganom Za dom i Krista protiv komunista.

Svi oni kao organizatori ovih perverznih molitvenih okupljanja tvrde da se radi o apolitičkim akcijama i samo žele potaknuti muškarce da prestanu biti mekušci koji su izgubili životnu orijentaciju, pa si čak dozvoljavaju da ostaju doma čuvati djecu dok im žene privređuju za obitelj.

VRLINE JAVNE, POROCI TAJNI: Molitvena okupljanja su pokreti koji imaju jaka uporišta u Španjolskoj, Poljskoj i Australiji i taj val „patrijarhalnog autoritarizma“ kako vidimo, posebno se dobro pod pokroviteljstvom ekstremne, klerikalne desnice prima u Hrvatskoj i prema istraživanju Freedom House, u posljednjih 15 godina posebice jača unutar obitelji, gdje se stanje radikalno pogoršava, naročito u pogledu nasilja nad suprugama/partnericama.

Na djelu je svojevrsna drama(turgija) klerikalizacije društva, ili da se poslužim(o) sloganom Nikolaja Berđajeva: radi se o „povratku u novo srednjovjekovlje“, gdje se žena kao „mračni predmet želja“ (L. Bunuel), na intimnom planu seksualno i na svaki drugi način pohotno eksploatira, a javno, licemjerno proklinje i demonizira promiskuitetno ponašanje, sve u stilu: vrline javne, poroci tajni.

O pedofiliji i svim ostalim oblicima seksualnih i inih izopačenosti da i ne govorimo.

A, upravo sve te pojavnosti perverzne destruktivnosti i najskarednijeg ponašanja masovno se upražnjavaju u redovima kršćanskih crkava, posebice među svećenstvom, koje je u zabrinjavajućem broju, prisilom, seksualno iskorištavalo dječake i djevojčice, a kad bi se za to i saznalo, sve se, praktički do jučer, skrivalo od javnosti kako bi se izbjegao skandal; vodilo se računa o ugledu institucije, a za probleme traumatizirane i zlostavljane djece nikoga nije bilo briga.

Sve se to desetljećima, da ne kažem stoljećima u redovima crkava ignoriralo, prikrivalo i bagateliziralo, tek su se odnedavno ti strašni, podmukli zločin javno obznanili i zatresli same temelje Katoličke crkve (papa Ratzinger je odstupio s dužnosti kad se suočio sa razmjerima pedofilije i spoznajom da je nemoćan bilo što konkretno poduzeti protiv počinitelja), ali na žalost, još ne i ostalih kršćanskih zajednica i prosto je zaprepaštavajuće koliko je djece bilo zlostavljano; nikada svi ti seksualni predatori neće biti adekvatno sankcionirani, ali ako u svemu tomu ima i nečeg dobrog, to je da se o tomu počelo javno, kritički govoriti.

Ali, klečavce sve to ni malo ne zanima, oni pred tim zločin(c)ima u svojim redovima zatvaraju oči i njihova molitvena okupljanja uporno i dalje prkose zdravom razumu, elementarnom moralu, građanskoj pristojnosti i autentičnim kršćanskim vrijednostima; jednom riječju standardima modernog sekularnog društva u kojem, barem po Ustavu RH žive.

Ali, Crkva se u RH ponaša kao neovisni, državom zaštićenii corpus separatum, mimo i izvan zakona; istina ona javno ne podupira klečavce, ali svima je kristalno jasno da bez njenog imprimatura ove grupe, inicijative i pokreti ne bi postojali. I u tomu ima potporu vladajuće desnice koja i sama dalje promovira tradicionalne rodne uloge kao vrhunaravni oblik i odraz nacionalnog domoljublja, iako je to, dobro znamo, laž na koju malo tko ima petlje javno reagirati.

Primjerice, tek se Jan Kerekeš sa svojim varaždinskim teatrom usudio reagirati i upriličio je ironijsku javnu molitvu na gradskom trgu „da mu uspije gulaš koji kuha“, ali za svoj čin bio je nagrađen ozbiljnim, dakako anonimnim prijetnjama smrću; slično je postupila i Splićanka, konceptualna umjetnica Arijana Lekić-Fridrih; organizirala je tihu misu za sve žene koje su stradale kao žrtve muškog nasilja i diskriminacije, ali većina je medija to iritantno upadljivo ignorirala. Sve to jasan je i nedvosmislen dokaz: ravnpravnost žena se smanjuje u isto vrijeme dok je autoritarnost u porastu. I to nije slučajno.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.