Upotreba i zloupotreba BNV

Međutim, kao i svaki institucionalni mehanizam i ovaj može biti instrumentaliziran u različite svrhe i od različitih aktera, što se najbolje vidi na primjeru Bošnjačkoga nacionalnog vijeća.

Formiran devedesetih godina, kao odgovor Bošnjaka Sandžaka na izazove u kojima se našla Jugoslavija, a potom i Srbija i Crna Gora, te na koncu samo Srbija, BNV je bilo dio ukupnog narodnog pokreta koji je imao nesreću da se dogodi u trenutku uvođenja višepartijskog sistema i navikavanja na novi način mišljenja i djelovanja u kome je pluralizam političkih ideja naišao na posno tlo i s velikim teškoćama dobijao bilo kakvu šansu da bude konkurentan monopolističkoj partiji koja je umislila da jedina ima privilegiju odlučivati u ime i za interese naroda. Takvo poimanje, dovelo je do devijacija i nanijelo veliku štetu samim Bošnjacima, jer su Sulejman Ugljanin i njegova Stranka demokratske akcije odbijali i uporno odbijaju da prihvate realnost, i po svaku cijenu, ne birajući sredstva niti mareći za posljedice, nastojali da zadrže početne privilegije, shvaćajući instituciju Vijeća kao lični i partijski miraz dejugoslavenizacije Sandžaka i Bošnjaka na uštrb interesa i volje samih Bošnjaka kojima je ovaj mehanizam i namijenjen. U tome kontekstu je i napravljeno partnerstvo Ugljanina sa tadašnjim premijerom Koštunicom 2006. godine projektom razbijanja duhovnog jedinstva Bošnjaka i pokušajem puča u Islamskoj zajednici kojom je Ugljanin bezuspješno pokušavao da ovlada od početka svog političkog djelovanja, pa i prije njega.

Upravo je s pozicije predsjednika Vijeća 2006. godine, Ugljanin izjavio da Islamska zajednica više ne postoji i da vjerska pitanja Bošnjaka prelaze pod ingerencije BNV-a, dok je interes Koštunice bio da se pravljenjem paralelnog sistema u Islamskoj zajednici onemogući povraćaj oduzete vakufske imovine koja je obuhvaćena Zakonom o vraćanju oduzete imovine crkvama i vjerskim zajednicama, te da se ista podredi tajkunima i drugim njima dvojici bliskim ljudima.

Snažan otpor takvim izdajama, artikulisan je 2010. godine na direktnim izborima za BNV na kojima je lista Bošnjačke kulturne zajednice koju je predvodio akademik Muamer Zukorlić, uprkos upotrebi državnog aparata, represijama i torturi birača, te otvorenoj krađi na samim biralištima izvojevala apsolutnu pobjedu, iako joj je priznato tek 48,40 odsto, odnosno 17 od 35 mandata. Međutim, postizborna dešavanja dokazala su da je i dalje na snazi partnerstvo Ugljanina i vladajućih državnih elita iz Demokratske stranke, odnosno Borisa Tadića, jer su prilikom konstituiranja brutalno prekršeni Ustav i zakoni, te iskazana otvorena segregacija spram izborne volje birača, koju je u ime demokratske vlasti, a u interesu Ugljanina implementirao tadašnji ministar Svetozar Čiplić sa saradnicima, što je dovelo do suspendiranja volje birača i uvođenja prinudne uprave u ovom organu s ciljem održavanja Ugljanina i njegovih kadrova protivustavno na pozicijama te podređivanja interesa bošnjačkog naroda zadovoljenju njihovih ličnih i partijskih potreba.

Novi izbori za BNV održani su 2014. godine i na njima je opet došlo do obznanjivanja partnerstva Ugljanina i određenih beogradskih političkih elita, jer je dozvoljena otvorena krađa izbora, naročito u Tutinu gdje je snimljeno punjenje kutija od strane predsjednika izbornog mjesta, na šta se se Republička izborna komisija jednostavno oglušila i time omogućila Ugljaninu da još četiri godine crpi resurse BNV uprkos drukčijoj volji većine birača. Poseban presedan saziva 2014-2018. godine, s obzirom na snažnu opozicionu grupu liste „Za Bošnjake, Sandžak i muftiju“ bilo je protivzakonito sprječavanje javnosti rada BNV i istjerivanje medija sa zasijedanja, što je otvorilo puteve daljih zloupotreba ovog organa. Republički organi su ili bili nemoćni ili su se činili nevještim da na bilo koji način uvedu red u ovaj organ i prepustili su Ugljaninu da sprovodi bezvlašće.

Nakon izbora 2018. godine i konstituiranja aktuelnog saziva Vijeća, Ugljaninova bahatost i želja da pod svaku cijenu zadrži lične i partijske privilegije u ovom organu, makar i u strateškom partnerstvu sa LJajićem, doživjeli su kulminaciju dovođenjem kriminalnih lica i pokušajima sprječavanja izabranih vijećnika da prisustvuju sjednicama te konstantnim izazivanjima incidenata, nizom nepravilnosti i protivzakonitih djelovanja. Međutim, iznova imamo pojedine visokorangirane dužnosnike u nadležnom ministarstvu koji održavaju polugu partnerstva sa Ugljaninom i omogućavaju mu da pod svaku cijenu opstane na vlasti te samim time i dalje drži ovaj organ u procjepu između ličnih i partijskih interesa, a isključivo na štetu Bošnjaka.

Sve dok traje to partnerstvo i ne bude jasne diferencijacije između političkih elita većinskog naroda i ličnih i partijskih interesa Ugljanina, trajat će i zloupotreba ovog organa, odnosno njegova upotreba za različite ciljeve, makar njegovo djelovanje bilo i protivustavno i suprotno zakonima, a svakako s najviše štete po same Bošnjake i ostvarenja, poboljšanje i unapređenje njihovih prava. Ovo je naročito pogubno za integrativne procese i implementaciju pozitivnih zakonskih rješenja, čime bi se suštinski i morao baviti ovaj organ, međutim sve to ostaje po strani, u statusu mirovanja ili odumiranja, jer se dimnim zavjesama pozornost skreće na pitanja koja nisu u nadležnosti ovog organa, vrlo često iluzorna i imaginarna, manipulatorska i beznadežna. Samo, za razliku od devedesetih, bošnjački narod je nakupio iskustva i vrlo dobro razumije pozadinu a i posljedice takvog ponašanja, što stvara novu energiju koja traži mehanizme da konačno izađe iz ovog začaranog kruga upotreba i zloupotreba, što tu novu autohtonu i originalnu vrijednost kandidira kao jedinu alternativu koja strpljivo čeka šansu koja neminovno dolazi.

Autor je vijećnik BNV sa liste „Matica bošnjačka“

*Tekst je deo projekta „Depolitizacija BNV, namera ili stvarnost“, koji se sufinasira sredstvima iz budžeta Republike Srbije, Ministarstvo za kulturu i informisanje. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstvo.