Vakcinacija iz Bosne preko Srbije

Prethodna godina, s bolestima, smrtima, zatvorima i restrikcijama, koje su se protegle i ovu godinu, stvorila je od mene čovjeka koji žarko želi vidjeti tome kraj.

Zato mi je tako ugodno zamišljati goleme farmaceutske fabrike, pune radnika u bijelim mantilima, kako s menzurama, epruvetama, pipetama i ostalim laboratorijskim điđama vrijedno rade na proizvodnji vakcina, praveći ih u milionima jedinica svaki dan.

Još ugodnije od toga jeste zamišljati kamione, vagone i avione prepune vakcina kako dolaze u Bosnu danju i noću u stovarišta, gdje ih čekaju bijeli kombiji, kediji i obična auta, s nervoznim vozačima, koji najprije psuju što utovar ne ide brže, a zatim žure stiščući zube umjesto kočnice da se razmile do u najudaljenija sela, gdje ih poput oslobodilaca dočekuje napaćeni narod.

Čak sam zamislio i posebnu špricu, nalik na vile za skupljanje sijena, s kojom se može vakcinisati po petero odjednom, samo je bitno da su im ramena približno iste visine.

Takve misli pomažu mi da lakše podnesem grubu bosansku stvarnost, u kojoj je politički svaka strana zauzeta odbranom svog vitalnog nacionalnog interesa, koji ostavlja premalo vremena i prostora za baviti se manje važnim stvarima kao što je zdravlje puka, pa nisam siguran ni da vitalni nacionalni interes nije upravo nezdrav puk.

Dvije hiljade vakcina, dovoljnih za hiljadu ljudi, to je sve što je Bosna uspjela nabaviti do sada.

Najavljuje se da bi do kraja mjeseca nešto vakcina trebalo stići, ali sudeći prema dosadašnjem iskustvu borbe bh. vlasti protiv pandemije, dok ne stignu i dok se ne potvrdi da su to zaista one vijest ova nije za obradovati joj se.

Zbog toga, kad se poželim ljepše imunizacijske stvarnosti, pažnju usmjeravam na Srbiju, koja je pronašla svoju formulu za nabavku vakcina te sada prijeti da zauzme pol-poziciju na listi evropskih zemalja koje su vakcinisale najviše.

Herojski patos u govorima Aleksandra Vučića nikad nije bio manje komičan, jer to što je izvela njegova vlada herojski je podvig u datim okolnostima.

Od nekoliko članova moje porodice koja živi u Beogradu, jedno je već dobilo vakcinu.

Jedna doza do jučer kontroverznog, a danas već veoma uvaženog „sputnika V“ našla se i za moju rodicu, koja je pohvalila proces vakcinacije kao dobro organizovan – pozvali su je na termin, a kad je došla nije morala ništa čekati, završila sve za deset minuta.

S primijetnim olakšanjem u glasu, rekla mi je da nikakvih nuspojava nije bilo, osim što je taj dan malo bolila ruka, sigurno od igle, ne od vakcine.

Njoj je rezervisana i druga doza, poslije čega bi trebalo da je korona za nju završena stvar.

Ostali su se prijavili, svi osim tetka.

On se u penziji ozbiljnije posvetio alternativnoj medicini, a jedan od rezultata koje je na tom polju postigao jest da je gotovo u potpunosti izgubio vjeru u medicinu klasičnu.

Prema njemu, dva grama specijalnog vitamina C u prahu dnevno, koje uzima redovno još od prije početka pandemije, sasvim je dovoljno da se čovjek imunizira protiv svake gripe, uključujući koronu.

Ta mu je zaštita zasad radila dobro, pa se nadam da će tako i ostati.

Ostali čekaju poziv na vakcinaciju s manjim ili većim nestrpljenjem, služeći se pri tome jedinim preimućstvom što ga pruža čekanje, a to je posmatranje onih koji su stigli na red prije – da izvini otmjen svijet na poređenju – kao da su pokusni zamorci.

U tome je posebno ažurna druga rodica, čije je nestrpljenje da stigne na red najveće.

Ona sve prati i tačno zna kome se od koje vakcine zamantalo, kome zanebesalo, ko je dobio temperaturu, a ko malaksalost, pa, u skladu s tim saznanjima, baždari svoju naklonost prema prvoj, drugoj ili trećoj vakcini.

Prema njenoj rang-listi, ruski „sputnik V“ trenutno zauzima prvo, kineski Sinopharm drugo, a američko-njemački Pfizer, koji se mojoj malenkosti čini kao najbolja opcija, tek treće mjesto.

Istina, među onima kojima je vakcina donijela vrtoglavicu ili temperaturu najviše je onih koji su primili „Rusa“ ili „Kineza“, ali s obzirom da su to blage nuspojave te da Pfizer, prema njenim saznanjima, samo u potencijalu važi za najboljeg, jer nije dugoročno ispitivan, rang lista je takva kakva jeste.

Na elektronskoj prijavi za vakcinu istakla je da bi najviše voljela rusku, ali u suštini bit će zadovoljna koju god da dobije, jer svaka je bolja od korone. Realno očekivanje joj je kineski Sinopharm, kog je došlo najviše – milion i po doza.

Za razliku od rodice, tetka je dosta izbirljivija. Niti jedna od tri dostupne vakcine ne čini joj se kao najbolja, pa zato nije ni posebno nestrpljiva da dođe na red, ne prije nego što u Srbiju stigne Astra Zeneca, koja je, prema njenim informacijama, najbolja.

Za rusku je čula da dolazi razblažena, tako da kad primiš dvije faktički si primio jednu, a za Pfizerovu da ih čuvaju u nekim starim hladnjačama, kojima je maksimum minus šezdeset dva-tri, u kojima se brzo kvare.

Ako ne bude Astra Zenece, gledat će da primi kinesku, za koju je čula da nije među efikasnijim, ali jeste među sigurnijim, s obzirom da je napravljena prema tradicionalnoj, provjerenoj i pouzdanoj metodi.

Jedino rođaku valja svaka od ponuđenih.

Prijavio se i on čim se otvorilo, ali čeka u miru, jer koronu je već preležao, pa vjeruje da posjeduje neki imunitet. Stava je da nijedna od vakcina ne bi bila u upotrebi da nije korisna i bezbijedna te da treba primiti prvu koja se ponudi.

Ako bi mogao birati, izabrao bi Pfizer, zato što vjeruje da je najprovjereniji i najsigurniji.

Rođaku govorim da mi javi ako čuje da ima negdje vakcina u slobodnoj prodaji, po privatnim klinikama i ambulantama. Sam mogu čekati, ali bi mi čekanje slađe palo ako bi mi mater dobila.

Tekst objavljen na blogu Al Džazire Balkans