(Veliko)srpske muke po bosanskom jeziku (2)

„Od naziva 'bošnjački narod', koji su Muslimani sami izabrali, može se jedino i isključivo napraviti naziv bošnjački jezik, kao što je rečeno i u prvoj odluci Odbora od 13. februara 1998. godine. To je posebno važno za Republiku Srpsku, u čijem Ustavu stoji: 'Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda'. Naziv bošnjački jezik odgovara nazivu bošnjački narod, dok bi naziv bosanski jezik odgovarao terminu, nepostojećeg, bosanskog naroda.“

U vezi s navedenim može se zaključiti da: Prvo, bosanski jezik nije samo jezik bošnjačkog naroda. Njime govore i drugi u BiH, a Bosanci, prije svih. Bosanskog naroda ima: i Srbi, i Bošnjaci i Hrvati su bosanski, kao što postoje i sandžački Bošnjaci i vojvođanski Srbi, ili hrvatski Srbi. Ako se u RS govori i jezik bošnjačkog naroda, a taj narod jezik imenuje bosanskim – u čemu je problem? Sad se lingvisti u SANU odjednom drže tvorbe riječi kao svetog slova, dok zanemaruju sve ono što je lingvistička teorija utvrdila o nacionalnim oznakama i prepravljanju naziva, čime se želi postići promjena opsega jezika. Samim tim što se u ovom pristupu bira šta se želi, a šta ne, duboko smo u polju ideološkog. Tako posljednja rečenica u ovom pasusu ostaje tragikomična, jer bi iz nje slijedilo da nema ni Austrijanaca, ni Švicaraca, ni Amerikanaca, ni Iraca, ni Novozelanđana, Kanađana, Egipćana, Alžiraca, Bahreinaca, Meksikanaca, Kolumbijaca, Argentinaca, Peruanaca, Čileanaca, Urugvajaca, Kostarikanaca, Iračana, Libijaca, Kuvajćana, Jordanaca, Marokanaca, Somalijaca, Sirijaca, Sudanaca i mnogih drugih, zato što nema austrijskog jezika, nema švicarskog jezika, nema irskog, nema novozelandskog, nema kanadskog, nema egipatskog jezika, nema alžirskog jezika, nema bahreinskog jezika, nema marokanskog, somaIijskog, sirijskog, sudanskog i mnogih drugih jezika. Na koncu, čemu strah od „nepostojećeg“? Ili, ipak postojećeg?

Drugo: nikakav ustav, pa tako ni Ustav RS-a, koji je samo entitet u državi Bosni i Hercegovini, ne može biti obavezujući za lingvistiku, niti ona kao nauka time operira. Ako je tako, a jest, čemu potraga za nemogućim?

Treće: sama struktura ovog saopćenja koje počinje kao lingvističkim pitanjem, a završava se političkom agitacijom, pozivanjem na Ustav RS-a, zorno svjedoči da je riječ o lingvističkim sredstvima u političkoj akciji. Ovaj pristup je već viđen, bar kad je SANU u pitanju, a moglo bi ga se opisati i psihijatrijskim rječnikom: tipično sredstvo pasivne agresije u izmanipuliranom medijskom prostoru.

Četvrto: samim tim što se oglašava Akademija nauka i umjetnosti Srbije, govori da se radi o kontinuitetu velikodržavnog projekta, kojemu je nakon osamostaljenja Hrvatske, Crne Gore i naročito Kosova i Bosne i Hercegovine, kao poligon ostala samo RS, ali, nažalost, u Bosni i Hercegovini. Zato je ovo mapiranje jezika, koje forsira SANU, izvršeno funkcionalno. To potpisnici jako dobro znaju, zato i navode primjere iz Sandžaka. Osim toga, forsirajući u javnom prostoru sintagmu srpski duhovni prostor, kao što je nekoć u paranaučni diskurs uvedena sintagma srpske zemlje, ili zemlje hercega od sv. Save, Srbija pokazuje da ne prihvata svoje vlastite granice, i zato joj ime bošnjački mnogo više odgovora, upućuje na jedva primjetnu manjinu, na ono što je ostalo u RS-u, ne na ono što je tu preživjelo, nego na ono što se usudilo vratiti kući. Takav oblik onemogućavanja drugoga omogućava povezivanja teritorija prema imaginariju Srbije, u smislu povezivanja srpskog duhovnog prostora. Stoga je prijezir prema imenu samo posljedica prijezira prema zemlji, državi, koja „stoji na putu“ toj imaginarnoj zajednici. Ovakva je Srbija daleko od svakog suočavanja s teškom prošlošću. Štaviše, ovo obraćanje javnosti svjedoči da se projekat „Velike Srbije“ nije na trenutak promislio, a kamoli doveo u pitanje.

Peto: Negiranje imena bosanski jezik u mirnodobskim uvjetima svjedoči da je srpska politika, odnosno etnonacionalistička matrica prešla u novu fazu u okviru svog teritorijalno ekspanzionističkog projekta usmjerenog prema Bosni. Budući da je rat završen, nastavlja se simboličko osvajanje bosanske teritorije.

Ta strategija je već opisana u lingvističkoj literaturi, a prema De Fréineu, odvija se u nekoliko faza: Prva faza u tom procesu bio je brižljivo pripremljen g e n o c i d. Druga faza je u prisilnom nestajanju; to je faza tzv. e k s p r o p r i j a c i j e z e m lj i š t a preživjelih i z a b r a n a i m e n a j e z i k a tamo gđe ono oživljava! Nije se teško sjetiti da je prije ove priče o jeziku bilo aktuelno „legalno“ oduzimanje zemlje povratnicima. Nisu li ta mjesta oživljavanja upravo ove male osnovne škole? Njihovi roditelji jedva vrate zemlju, a onda ih dočeka oduzimanje imena jezika, jer im se više nema šta oduzeti. Treća faza može biti dodatna f r a g m e n t a c i j a, budući da se vlasti u RS-u nadaju da će poslije ovog mnogi otići u Federaciju ili treće zemlje. I četvrta, a to je ova koju potvrđuje SANU: f o r m a l n a z a b r a n a kao rezultat jezične politike u sklopu nacionalističke.

Kao što sam i rekla, nauka ima odgovor i na postavljena pitanja od strane velikosrpskih lingvista, ali ima i objašnjenje za ovo što upravo čine, i što su u prethodnom razdoblju činili. Porazno je da su ljudi poput Ivana Klajna pristali da jednom takvom projektu, kakav je srpski – nacionalistički, „obezbjeđuju“ privid naučnosti. Iako ekskluzivitet srpskog nacionalističkog programa podsjeća na religijski, barem bi lingvisti morali znati da ljudima možeš uzeti sve, ali jezik – nikako, kao ni njegovo ime. Velikosrpska lingvistička teorija još uvijek nije završila u potpunom sunovratu iz jednostavnog razloga što politički projekt koji stoji iza nje još uvijek nije primjereno osuđen i kažnjen.

„Svaki vijek ima svoju gramatiku koja odgovara njegovoj filozofiji“, kaže Meje, a mi vidimo da svako društvo može imati lingvistiku koja odgovara njegovim državnim i ideološkim projektima, ma kakvi bili.

Kraj