Vladika Grigorije, crkva i mladalački bes

Svežina, snaga i fizičko-duhovna lepota koje su sa njegovom pojavom na ekranu ispunile sobu, ne samo da su me podigle iz dremljive omame, već su me, potom, držale budnim do ranih jutarnjih sati.

Njegova duhovna aura koja je zračila sa ekrana, mladost, usklađenost pokreta očiju sa onim o čemu je govorio, široki i nenamešteni osmesi, snaga misli, čistota jezika, preciznost izražavanja, eksplozivnost pokreta pri udaranju lopte dok je sa monahinjama igrao nogometnu utakmicu, znanje koje je iz njega izviralo, njegova majka koja je u nekoliko rečenica oslikala Grigorijevo detinjstvo i prirodna skladnost njenih osećanja prema Grigoriju kao prema svom sinu i duhovnom ocu zarobili su me za sva vremena, pa se, evo, i danas toga jasno sećam.

Kada sam nekoliko dana, potom, u kultnoj emisiji tadašnjeg Studija B – Agape ponovo ugledao vladiku Grigorija, razumeo sam da sam, u stvari, sve vreme bio opčinjen njegovom sposobnošću da se svemu radoznalo i detinje čudi.

I Gospodu, i čoveku, i onome što zna, i onome što će tek saznati.

Preosvećeni vladika je i tokom tog TV gostovanja pokazao kako se visoka duhovnost može običnim rečima, neopterećujuće i jasno, preneti drugom, a posebno je imponovao njegov, u Hristu utemeljen, stav da duhovni pastiri i Crkva kojoj pripadaju, moraju da se kreću, prilagođavaju i menjaju kroz vreme, ukoliko stvarno žele da njihovo „duhovno stado“ bude uvek uz bistre potoke i na zelenim pašnjacima.

U toku trajanja te emisije, vladika se posebno osvrnuo i na odnos nacije prema mladalačkom „besu“ koji se i tada dugo, bučno, činilo se nekontrolisano i preteći prelivao preko obala naših sve „tanjih“ mladotoka, da bi potom završio u nekoj od dobro poznatih društvenih ili političkih mrtvaja.

Umesto pretnji i apsa vladika je od javnosti tražio ljubav prema mladima i spremnost starijih da svom nasledstvu ponude pravovremene i primerene razvojne izazove kao istorijski oprobane alate za „kroćenje“ mladalačkog „besa“ koji u odrastanju nikog nije mimoišao. Mladi se moraju iskreno voleti, govorio je vladika Grigorije.

Njihov mladalački „bes“ je prirodan i ljudski.

Ako se taj „bes“ ljubavlju i izazovom usmeri prema kreaciji, preobraziće se u razvojnu snagu sa kojom se nacija može ponositi.

Ako se, pak, na mladalački „bes“ bude odgovaralo uskogrudim strahom i zlovoljom, ili na njega bude gledalo kao na destruktivnu elementarnu nepogodu, onda nacija nema čemu dobrom da se nada.

Nakon tog drugog TV susreta sa vladikom Grigorijem, a i svim mojim TV susretima sa njim do ovih dana, kada ga neki uspišani polikanti i kancelarija Njegove svetosti patrijarha srpskog javno napadaju zbog briljantnog uma koji ga krasi i Hristove duhovnosti koja iz njega izvire, usuđujem se, eto, da javno kažem da visoki duhovnici kao što je on, učvršćuju u narodu veru i u Boga, i u Crkvu, zato što je ona od vladikine rane mladosti umela da oseća i unapređuje njegove sjajne duhovne i ljudske potencijale, kao i da anticipira budućnost u kojoj će se on pokazati narodu kao duhovnik velikog formata.

Pretpostavljam da će Crkva naći način da vladiku Grigorija uspne sve do onih visina sa kojih će još više i dalje moći da širi omamljujuću ljubav, duhovnost i lepotu pravoslavlja.

Autor je inženjer