opet! Reafirmirao je ovih dana i Muhamed Filipović tvrdnjom kako Bošnjacima ne treba lider nego Bosanac – u pravom smislu te riječi. Što u stanovitoj mjeri otvara dvojbu, trojbu čak: može li se biti dobar Bošnjak i – Bosanac, te, dakako, može li se biti (dobar) Srbin i Hrvat, ali i Bosanac u, kako je to formulirao profesor, pravom smislu.
opet! Reafirmirao je ovih dana i Muhamed Filipović tvrdnjom kako Bošnjacima ne treba lider nego Bosanac – u pravom smislu te riječi. Što u stanovitoj mjeri otvara dvojbu, trojbu čak: može li se biti dobar Bošnjak i – Bosanac, te, dakako, može li se biti (dobar) Srbin i Hrvat, ali i Bosanac u, kako je to formulirao profesor, pravom smislu. Pri tom je akademik gotovo uzviknuo kako su Bošnjaci zalog opstanka Bosne, čim je, vjerojatno ne hoteći, parafrazirao dvije (već) starostavne parole Mustafe ef. Cerića kako su Bošnjaci (ovdje) temeljni narod i, nešto manje glasovitu, kako Bošnjaci imaju posebnu odgovornost za BIH – kad (već) Srbi i Hrvati, kaže reis, s čijim, inače, pregolemim političkim angažmanom akademik nije zadovoljan, imaju svoje matične (?!) države.
Bošnjačka je posebna odgovornost baš ovih dana na osobitoj kušnji. Ne čusmo, međutim, energična bošnjačkoga (i probosanskoga) glasa, osim po službenoj dužnosti Bošnjaka na čelu Središnjega izbornoga povjerenstva, koji je, otklanjajući tako svaku nejasnoću, kazao da je za „slučaj Posavina“ kriva država. Nemogućnost da više od dvije tisuće Hrvata glasuje na lokalnim izborima u listopadu aktualan je problem i nipošto ne bi smio biti samo hrvatska briga. Naročito ukoliko se priklonimo sve brojnijim ocjenama kako je, što bi kazao (i) onaj sarajevski pjesnik, vruće oko ove kuće – bosanske! Utješna je, mada, bojim se, samo na razni emocija, najava predsjednika GO Koalicije HSS – NHI Krešimira Zubaka da će na Ustavnom sudu osporiti legalnost lokalnih izbora. Slijedom čega se nameće (i) pitanje je li se ovaj nekadašnji visoki državni dužnosnik okitio, po akademikovim kriterijima, pravobosanskim perjem. Makar, eto, bio i Hrvat?!
Istovremeno, s nemalim odmakom i ne naročito energično, na sramotno CIK-ovo oduzimanje prava glasa Posavljacima, reagirao je njihov zemljak Sulejman Tihić. A od, pa sad bi se već moglo kazati očekivano, Harisa Silajdžića ni glasa. Iako ga je na to moglo inspirirati (makar) vikend-druženje s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem. Službeni je Zagreb, naime, oštro prosvjedovao zbog rečene predizborne svinjarije. Zanimljivo je da se, primjerice, i prof. Filipović čudi što trenutačnog šefa države nema u Foči, Višegradu, Rudom… na Drini, dakle. Ta, gotovo mitska naša rijeka jeste, zapravo, metafora. I kada se o bosanskoj državnosti, ali i o velikodržavnim projektima iz susjedstva, govori – ima posebno značenje. Ali, nema Silajdžića niti na Savi… A sad je prava prigoda, jer posavski Hrvati moraju dokazati da su uopće živjeli u svojoj domovini. Cjelovitost BIH nije, kaže on nedavno u svom već kroničnom analiziranju interwieva eresovskoga vožda, pitanje Dodikove volje. Istina. Ali, to što, evo, Posavina šaptom pada jeste Dodikova volja.
I kada Silajdžić, odgovarajući svome najboljem neprijatelju, posegne za odlukom Ustavnog suda, po kojoj aktualni teritorijalni (dakle entitetski) raspored ne može služiti kao ustavna legitimacija za nacionalnu homogenizaciju ili pravo na održavanje efekata etničkog čišćenja, dobro zvuči. Ali zalaganje – u pravom smislu te riječi – za 100 posto BIH znači valjda i skrb za svaku njezinu stopu. U suprotnom, sve su samo retoričke vježbe. I ruganje poslijeratnim žrtvama etničkog čišćenja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.