U antičkoj mitologiji postoji priča o mikenskom kralju Agamemnonu. Pred početak duge opsade Troje on je dobio glas da će mu se bogovi umilostiti ako im bude žrtvovao ćerku Ifigeniju.

Po najpoznatijoj od nekoliko verzija događaja, Ifigenija na očevu molbu svojevoljno pristaje na smrt za dobrobit svih. Ipak, u trenutku kada je grčkim bogovima trebalo da bude prineto njeno telo, boginja Artemida za žrtvu podmeće srnu i tako spasava mladu devojku. Zato što se nisu opirali volji bogova, Artemida je Ifigeniju nagradila životom, a Agamemnonovu vojsku i brodove dobrim vetrovima na putu ka Troji.

Kao etički princip zaštite ugroženih, kao vrhunac moralnog integriteta i najviši oblik služenja drugima, pojedinačno žrtvovanje je motiv prisutan kroz celu ljudsku istoriju – od Avramovog sina Isaka do danas. Na filmu je bezbroj primera za to, dobrih i loših. Lično mi se iz te časne plejade najviše dopada „Sedam samuraja“ – žrtvovanje za vitešku dužnost i za stanovnike nekog ubogog sela. Volim i jednu drugu vrstu hoda po vatri za druge, najviše onu iz klasika „Tragači“ ili „Čovek koji je ubio Liberti Valansa“. Džon Vejn je tu uvek divljak grubih reči i plemenitog srca, čovek na ivici morala i zakona, ali onaj čije delo je garant opstanka ljudi oko njega. Mnogi su danas na putu Kurosave i Forda, a najubedljiviji u Holivudu verovatno je matori Klint Istvud, reditelj uzvišenih drama kakve su „Gran torino“ ili Savršeni svet“.

Pretpostavljam da malo ljudi zna šta je bilo u glavi Srđana Aleksića 21. januara 1993, kada su četiri bandita obučena u uniforme srpske vojske na pijaci u Trebinju napali njegovog prijatelja Alena Glavovića. Teško je odgovoriti na pitanje da li bi 27-godišnji glumac-amater i plivačka nada ustao da zaštiti život svog muslimanskog druga znajući da će pritom izgubiti i svoj. Verovatno su u pitanju bile sekunde i nije imao vremena da o tome razmišlja: reagovao je instinktom, onako kako ga je porodični i svaki drugi etos godina učio i spremao za čin vršenja svoje ljudske dužnosti.

Nakon što su besni kundaci besnog ološa sa Alena Glavovića prešli na glavu i leđa Srđana Aleksića, Srđanove ruke, noge i oči su prestali da se miču. Pao je u komu i posle sedam dana umro.

Ne nedelju ili 40 dana kasnije; ne jednu, dve, pet ili 15 godina kasnije, kada se rane primire, kada duša prestane da vrišti, već samo cvili, ne tada… već sutradan, dan posle smrti nedužnog sina, njegov otac, Rade Aleksić, na Srđanovoj smrtovnici je napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.“

Na govoru na sahrani taj hercegovački Srbin kome je godinu i po ranije poginuo drugi sin progovorio je i o Alenovim sunarodnicima o kojima su njegove komšije i Srđanovi sunarodnici tih dana većinom ćutali: „Danas mi je neobično teško jer dolaze mi mnogi prijatelji, poznanici i sugrađani da mi izraze saučešće, a neki od njih i da se pozdrave sa mnom jer odlaze iz ovog grada i možda se nikad u njega neće vratiti.“

I zato Srđan Aleksić nije najveći heroj velike tragične i ljudske priče u kojoj je imao glavnu ulogu. Najveći podvig učinio je njegov otac Rade! Naravno, to nikako ne umanjuje veličinu dela njegovog sina. Srđan Aleksić je žrtvovao svoj život za drugoga. Saginjući se pred ovakvim ili onakvim bogovima razuma, časti, ljubavi i viteštva, njegov otac je žrtvovao Srđanovu smrt za sve nas druge.

„Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“ potresni je mozaik samotnog vremena Rada Aleksića tokom koga „godina prođe, dan nikada“. Već u trenutku gubitka najsvetijeg, najvećeg i poslednjeg što je imao, Rade je znao da ne sme odustati od traganja za najvažnijim oblicima pravde i pravednosti. „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“ rečenica je koja pod navodnike stavlja ceo licemerni svet „pobednika“ nakon svakog nerešenog rata.

„Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost“ odzvanja onim kombijem u završnoj sceni ubedljivi veličanstvenog filma Srdana Golubovića „Krugovi“, snimljenog po ovom događaju, u kome se krug života iznova zatvara i otvara. Stari i dostojanstveni Ranko (kao Rade Aleksić u roli veličanstvenog Aleksandra Berčeka) na krilu drži glavu mladog i lepog Bogdana, sina pokojnog ubice svog sina, dečka koji uporno pokušava da sa svog života spere porodičnu ljagu. U jednom momentu vozač kombija pita Ranka da li mu je to sin.

Ovaj se zamisli, pogleda u nebo i mirno odgovori: „Jeste… Sin.“

Umetnost je, zna se, teško izmeriti. Ali zbog događaja iz kog su nastali i zbog toga kako o njemu govore, „Krugovi“ su najvažniji srpski film prošle godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari