Zašto Domovinski pokret želi kontrolu nad Ministarstvom kulture RH?

Sve brojne, međusobno „ispucane“ teške riječi i uvrede (izdajnici, lopovi…) preko noći su stavljene ad acta pod egidom: u žaru kampanje se svašta kaže, ali mi smo, tvrde Plenković i Penava odgovorni političari, respektiramo volju birača i tu smo da ispunimo ono što od nas traže.

Ali, jedno je sigurno: birači koji su dali povjerenje HDZ-a i DP-a nisu ni pomišljali na zajedničku Vladu, ali nema veze, „u interesu viših, nacionalnih ciljeva“ stranke se moraju „žrtvovati“, moraju (pre)uzeti odgovornost na svoja pleća i bez ogleda na uzajamnu netrpeljivost (s)krenuti zajedno dalje i više „u desno“, u borbu za prosperitet hrvatske države i društva. Plenković je obznanio kako je osigurao potrebnu većinu u Saboru za izglasavanje povjerenja novoj Vladi, ali ujedno je poručio partnerima iz DP-a, da kao mandatar (treći puta zaredom) neće više nikome dopustiti provođenje nikakve stranačke politike, već će svi morati poštovati jedinstvenu dogovorenu politiku, kako se ne bi ponovile greške iz prošlosti, kada su stranke u Vladi vodile više računa o stranačkim, nego o nacionalnim interesima.

Naravno, DP traži svoj dio „kolača“ u Vladi; neslužbeno pretendira na ministarstva poljoprivrede, branitelja, unutrašnjih poslova, energetike (u pozadini su nesporno interesi tajkuna Pave Vujnovca, najvećeg stranačkog donatora i financijera), traži formiranje zasebnog ministarstva demografije, ali daleko najveći interes pokazuje prema ministarstvu kulture i medija, budući je ono ključno za realizaciju njihove sveobuhvatne politike kroatizacije (a kako ispada, zapravo kretenizacije) hrvatskog društva, izloženog opasnostima „globalističke kolonizacije“, ali i otvorenim, agresivnim nasrtajima Vučićeve politike „srpskog sveta“, odnosno prikrivene „velikosrpske ideologije“ koja navodno u Pupovcu, i „njegovim“ Srbima iz SNV (Srpsko narodno vijeće) u RH ima svoju agenturu i utoliko oko njih kao „neprijatelja Hrvatske“ treba stvoriti cordon sanitaire, onemogućiti im pravno, financijski i na svaki drugi način pristup „državnim jaslama“, koje su do sada obilato koristili za svoje prljave rabote blaćenje svega hrvatskog.

I tu činjenicu pred hrvatskom javnošću treba temeljito raskrinkati i osvijestiti, a to je dugoročan, sustavan proces koji se smisleno i organizirano može provoditi samo uz pomoć ministarstva kulture i medija (u koje treba na čelo vratiti ustašoida dr. Hasanbegovića), a time se dotiče i školskih, odgojno-obrazovanih sadržaja, akademskih i znanstvenih institucija, svih koji su zaduženi brinuti o „duhovnom zdravlju nacije“ kojoj prijete brojne ugroze, a o kojima nadležni uopće ne vode računa.

Stoga, provođenjem programa hrvatske kulturne (kontra)revolucije, utemeljene na radikalnom konzervativizmu i legaliziranom antisrbizmu kojeg su nazvali „stvaranje novog hrvatskog imaginarija“, prepunog ni malo naivnih nebuloza, „domovinci“ namjeravaju pokrenuti „križarski rat“ za čistoću nacionalne kulture, a zapravo ugroziti sam ustavni poredak RH, kolektivna, manjinska prava, kao i osobne slobode svih građana koji ne misle kao oni, te (u)rušiti same demokratske i humanističke vrijednosti zajednice na kojima funkcioniraju moderna, pluralna društva u razvijenom svijetu kojima Hrvatska želi, ili je barem do jučer, željela pripadati.

„Kroatizacijom“ se, prije i iznad svega želi osnažiti svijest o hrvatskom, nacionalnom identitetu, a kako su „Pupovčevi Srbi“ kao dokazani eksponentni velikosrpske politike u RH, neposredna prijetnja „svemu hrvatskom“, treba odmah, zatražio je Penava, obustaviti državno financiranje njihova manjinskog glasila, tjednika „Novosti“, u kojem novinari poput Ivančića, Dežulovića, Đikića, Šimičevića (usput rečeno, sve etnički Hrvati) i njima slični, iz broja u broj iskaljuju svoju „patološku“ mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima, ismijavaju „hrvatske svetinje“ poput Domovinskog ratra, branitelja itd.

Na taj se do sada neviđeni napad na slobodu medijskog izvještavanja i govora i na novinare kao „državne neprijatelje“ oglasilo jedino HND (Hrvatsko novinarsko društvo), a ujedno je s pravom prozvalo oportinistički uspavane „neovisne“ intelektualce, političku i širu akademsku zajednicu, koja na te Penavine sramotne objede uopće nije reagirala, iako se očevidno radi(lo) o otvoreno, nasrtaju na same temelje slobodnog i demokratskog društva.

Prije svega to je njihova bolesna opsesija Srbima kao trajnom opasnošću i prijetnjom za opstojnost hrvatske države i dr. Miloradom Pupovcem kao dugogodišnjim provoditeljom antihrvatske politike i etnobiznismenom koji se koristi sredstvima i resursima te iste države do koje ni malo ne drži i ne smatra je svojom, a svoje je pipke „trgujući srpskim, manjinskim mandatima“ vješto umrežio u sve pore hrvatskog društva, te sustavno, beskrupulozno „isisava“ velika materijalna sredstva gdje god stigne, kako za stranačke, tako i svoje privatne interese.

Stoga DP želi kontrolu nad HRT-om (Hrvatskom radio-televizijom), Hina-om (Hrvatskom izvještajnom agencijom); žele preuzeti kontrolu nad obrazovnim sustavom (traže i uvođenje vojne obuke u škole) i svim kulturnim institucijama i medijima od nacionalnog značaja.

Također traže temeljito financijsko preispitivanje svih nevladinih udruga, ali i slobodnih portala i medija koji godinama „nesmetano“ promiču antihrvatsku djelatnost; jednostavno rečeno treba pristupiti sustavnoj reviziji kulturne politike u svim sferama; od filma, preko književnosti do znanosti, s naglaskom na važnost revizije novodobne hrvatske povijesti, te naročito školskih programa (i lektire) u koje treba unijeti nove sadržaje, koji više neće „robovati“ komunističkim i(li) globalističkim klišejima i nametnutim, pogubnim, bogohulnim rodnim ideologijama i stoga bi trebalo što je moguće prije pristupiti deratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije.

DP je najavio kako „kultura mora zauzeti suverenistički gard“ i traže osnivanje Vladinog povjerenstva koje će postaviti jasne nacionalne i vrijednosne kriterije i tako stati na put tiskanju protuhrvatskih, četničkih knjiga i krivotvorna na javnoj televiziji koja mora biti u funkciji „hrvatskog čovjeka“ i to pokazati i dokazati novim odabirom nacionalno osvještenih gostiju u svim svojim emisijama, od onih političkih, preko obrazovnih, pa sve do zabavnih, tako da se primjerice, više ne smije događati da se u najgledanijem kvizu postavi neprilično pitanje: kako se zove neki sportski klub u Beogradu.

Na tapetu su se našle i Dubrovačke ljetne igre; taj bi se ugledni međunarodni festival trebao vratiti njegovanju naših tradicijskih korijena; ima u kulturološkom programu DP-a još dosta sličnih bedastoća, ali valja se vratiti onom suštinskom kamo inklinira cijela ova priča.

Što točno znači „kroatizacija“ društva u viziji DP-a?

Došlo je vrijeme da se konačno privede kraju revizija hrvatske novodobne prošlosti; kako se „normalizirao“ ustaški pozdrav „Za dom spremni“, tako treba normalizirati i istinu o partizanima kao komunističkim zavojevačima hrvatske slobode, okupatorima, a ne osloboditelja Hrvatske, o antifašizmu kao floskuli koja „brani“ lažnu sliku povijesti, jer ustaše su bile hrvatska vojska koja se (istina na pogrešnoj strani) borila za slobodu i neovisnost svoje države a ne Titovi komunisti, te konačno treba „razbucati“ mit o Jasenovcu kao ustaškom logoru smrti, a zna se, znanstveno je dokazano, da tamo nije bilo masovnih egzekucija Srba, Roma i Židova i tako sprati od (veliko)Srba nametnutu ljagu Hrvatima kao genocidnom narodu.

Svaki narod, svaka država ima određene vrijednosti i one moraju biti ugrađene u obrazovnu curriculum i sustav nacionalne kulture, što do sada nije bio slučaj. Došlo je vrijeme da se nepravda definitivno ispravi, na koncu DP je pristao na suradnju s HDZ-om, samo kako bi ga korigirao i vratio na autentične Tuđmanove staze i bogaze hrvatskih bespuća.

Agenda „kulturne revolucije“ DP-a dovoljno je ilustrativna da shvatimo kamo to Hrvatska srlja i u kakvom se, blago rečeno, nezgodnom položaju našao Andrej Plenković koji je, kako bi sačuvao vlast očevidno prisiljen na uzmak i oslobađanje širokog manevarskog prostora za „domovinske“, šovinističke, ustašoidne kreacije bez granica, čiju ćemo cijenu participacije u novoj Vladi svi mi, građani RH zajedno skupo platiti.

Ali, ako, ima se, može se, bitno je unutar hrvatskog kulturnog imaginarija „normalizirati“ nacionalistički suverenizam, odnosno nacionalizam pretvoriti u državnu ideologiju i pokazati hrvatskim Srbima gdje im je mjesto.

A kada to učinimo, konačno možemo odahnutu, jer bez Srba u vlasti, kao glavnog remetilačkog čimbenika u državi, rješili smo (malo morgen) sve naše nagomilane probleme.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.