Zašto kroz školski program učimo mržnju

„Slobo, ko je, bre, ovaj? Šta trtlja?“

„To Vam je, gos’n Sreto, Milosav Krleža. Tu je već odavno, ali malo priča, jer još nema svoj jezik. Ako sam ga dobro razumeo, kaže: Pomaže Bog, braćo. Izvin’te na smetnji, da li imate možda odvijač? Znate, ova moja tako ostavlja stvari kao da ih namerno sakriva.“

„Krleža, Krleža… To mi zvuči poznato. Da nije to neki pevač ili fudbaler?“

„Nije. On je askurđel jednom Miroslavu, koji će tek da se rodi i po vasceli dan će da piskara.“

„A šta beše ono tražio, odvijač? Šta mu to dođe?“

„Šrafciger, gos’n Sreto.“

„Šrafciger? Pa šta lepo ne kaže tako da ga ceo svet razume?“

…….

„Mhb, n.v,dnsmvmvdpbt.vmPhttpvvtstgdn,nkknznkkbgnzv.db,pstdpzssh.Pb,bn,pmg!“

„Ko je sad ovaj? Šta to mumla?“

„To je naš Muhamed, Mujo ga zovu. Dobar čovek, samo svi se šegače i zbijaju šale na njegov račun. Ni on, ko ni Milosav, još nema svoj jezik, pa nas moli za pomoć. Kaže: ‘Zdravo, jarane. Evo, doneo sam vam nešto da probate. Ova moja Fata to pravi već sto godina, a nikako ne zna kako bi ga nazvala. A dobro, prste da poližeš. Probaj, bolan, i pomagaj!’.“

„To? Pa to je bar lako: to su tufaije. Pozajmi mu reč i nek ide s mirom. Ma šta reč? Pozajmi mu jezik!“

……..

„Zdvmb,ts!v,bgm,bptkzbgDjkn,pmndktspstsp.V,nshtdgntpmtngstgn.Tshstgn!Ptmnpmzs.djdgndjm?.“

„Jeo te, šta je ovo danas! Nego, i ovaj mi nešto poznat, a poznato i mrmori.“

„Pa to je naš Radosav. Siguran sam da ste iz prve razumeli kad kaže: Zdravo mi bili, junaci! Evo, bogumi, ja bio u apoteku zbog Đekne, pa mi onaj doktor ispiso recep. Velju, ništa joj drugo neće pomoći nego li stegno. Čuj stegno! Pa to i meni pomaže. A đe da ga nađem?“

„Stegno, stegno… Samo malo, da prelistam… Aaa, pa šta lepo ne kaže but? Iz kog je ovaj veka stigo?“

Uz malo mašte, a inspirirani stavovima Odbora za standardizaciju srpskog jezika, lako bismo mogli zamisliti da se ovako (ili tomu slično) odvijao razvoj jezika kod Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca. U početku su, kao što se može pretpostaviti (na sreću, sada i vidjeti/pročitati), ti narodi trtljali, mumlali, mrmljali… uglavnom nešto nerazgovijetno trabunjali, svako malo dolazeći kod svojih susjeda i malo-pomalo im krali jezik. Susjedi su, naravno, sve to vidjeli, ali, velikodušni kakvi već jesu, ni slutiti nisu mogli da će ova stvar poći po zlu: umjesto da – u znak zahvalnosti što su konačno i sami naučili govoriti i stvarima davati razumljiva imena – jezik zovu po onome tko ih je tomu poučio, oni su se drznuli nazivati ga hrvatskim, bosanskim, a neki, bogumi, i crnogorskim. Što je još gore, sada grgoljaju i mašu nekakvim baštenskim pločama, pozivaju se na nekog Marulića ili Bračuljevića koje je već i dragi Bog zaboravio, a što je najgore, u rukama drže i neke povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, koju su susjedi, opet iz svoje dobrostive naivnosti, lakomisleno potpisali u iskrenoj vjeri da to i tako ne vrijedi ni po lule duvana.

Konzervirani u anakronizmu

Davati mašti na volju i razvijati je u ovom smjeru moglo bi se do drugog-trećeg nastavka nekog satiričnog djela i vjerojatno bi to bio i najbolji odgovor na stav skoro dvadesetočlanog Odbora, na čijem je čelu prof. dr Sreto Tanasić, o podjeli južnoslavenskih jezika. Stvar je, međutim, koliko smiješna s jezikoslovnog toliko i žalosna, prije svega s etičkog stajališta, a apsurdna općenito.

Smiješno je i anakrono ujedno, recimo, nacional-romantičarsko uvjerenje članova Odbora da Hrvati, Bošnjaci i „neki Crnogorci“ niječu da govore srpskim jezikom nego za „isti“ rabe vlastita imena, pozivajući se pri tomu na brojne izvore iz područja književnosti, pa samim time i jezika. Korijeni takvih stavova, čiji je u jezikoslovlju najpoznatiji predstavnik reformator srpskoga jezika i pisma Vuk Stefanović Karadžić (Srbi svi i svuda), sežu skoro puna dva stoljeća unazad i danas je taj Kovčežić širom otvoren u javnom govoru ove zemlje, od vrha vlasti, preko politike, medija, sporta, estrade, „znanosti“ i, nažalost, obrazovanja. Čitateljima koji ovdje žive nije potrebno dodatno objašnjavati kako je to skoro pa dio službene politike zemlje (bar kada je riječ o južnoslavenskim nesrpskim narodima u manjinskom položaju), a jedino što ju priječi da to i javno proklamira je njezin „europski put“, odnosno mnogobrojni „papiri“ koji se odnose na prava nacionalnih manjina, pa tako i Bošnjaka, Crnogoraca i Hrvata, uključujući tu i ona o postojanju njihovih jezika kao i prava na njihovu uporabu.

Kako je, onda, moguće da Odbor za standardizaciju srpskog jezika u XXI stoljeću izlazi s tako fosilnim stajalištima i to na tako ozbiljnom polju kao što je obrazovanje učenika u osnovnoj školi? Eh, kako. Pa taj isti odbor je prvoga dana lipnja ove godine na svome sajtu donio tekst Zakon o rodnoj ravnopravnosti je zakon protiv srpskog jezika, potvrđujući i na taj način da su mu članovi konzervirani u konzervativizmu i da se i na tom planu daleko razlikuju od svojih bosanskih, crnogorskih i hrvatskih kolega. Članovi toga Odbora, poput recimo prof. dr Dragoljuba Petrovića, svjesno su radili i protiv struke i logike na izradi tzv. bunjevačkog jezika kojega sada učenicima osmog razreda srpskog jezika u osnovnim školama ni slovom ne spominju. Taj isti odbor suštinski se ne razlikuje od politike vrha vlasti i – poput Informera, Pinka, Happyja, a zašto ne i RTS-a, Večernjih novosti i Politike – služi joj da preko njega na mala vrata pokuša progurati ono što sama ne smije. Upravo otuda je i žalosno i moralno pokvareno na takve načine p(r)oturati djeci sadržaje koji otvoreno propagiraju jezični hegemonizam, a prikriveno nacionalno nijekanje, i to zasnovane na poluistinama i besramnim lažima. Takvi retrogradni načini na kojima funkcionira misaoni aparat članova Odbora za standardizaciju srpskog jezika – od odupiranja rodnoj ravnopravnosti unutar vlastitoga jezika, preko aktivnog sudjelovanja u procesu rađanja jezičnog mutanta iz redova dijalekata, pa do nijekanja postojanja nekoliko drugih jezika – izuzetno su plodno tlo za sijanje osjećaja premoći uz istodobno nipodaštavanje drugoga i drugačijega u glavama djece. Kakve to plodove dugoročno može polučiti, ne moramo niti zamišljati: dovoljno je da vidimo postojanje „navijača“ i otvorenih neonacističkih grupa u formi tzv. nevladinih organizacija, čije članstvo u ogromnoj većini čine upravo mladi ljudi, koji se sa svih strana napajaju mitovima o vlastitoj superiornosti i višoj vrijednosti u odnosu na Drugoga.

Naravno, mogli su se članovi Odbora za standardizaciju srpskog jezika držati i načela koja su donedavno bila važeća čak i u ovdašnjoj jezikoslovnoj praksi, a to je da bosanski, crnogorski i hrvatski jezik – upravo kao i potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku – postoje! Ali, da ne rabimo sad otrcanu frazu o duhu iz boce (a suština je ista, bar ona kvalitativna), moramo i razumjeti članove Odbora: dugo su oni mimo svoje volje prešutkivali načela s kojima su u izravnoj suprotnosti; previše se toga nakupilo da bi znanstveni organizam to mogao probaviti bez verbalnoga pražnjenja u formi „stava“ o južnoslavenskim jezicima. Pa još vrata otvorena, a ti tako dugo cupkaš pred njima. I to koja – škole! Jer, kad stisne – stisne. Takvu se priliku ne može propustiti.

Mentalno pražnjenje i „neologizmi“

Oni koji se ne slažu s ovakvom vrstom mentalnoga pražnjenja, pa još nasred učionica – a to će reći i nacionalna i racionalna manjina, a sve u cilju pranja nesnosnoga stanja – članovima Odbora mogli bi preporučiti da se u udžbenike srpskog jezika, umjesto bezobraznog odricanja postojanja nekih jezika, od prvog razreda osnovne pa do završnog semestra studija Megatrenda malo više poradi u vlastitom dvorištu, i to na elementarnom opismenjavanju djece i mladeži, navođenjem konkretnih primjera. Recimo, kada bi negdje između kolijevke i groba učenici počeli učiti da ne postoji „protojevrej“ nego samo protojerej, kada bi se posvetila dužna pažnja značenjskoj razlici između imenica odar i odron, kada bi se postavila pitalica-zamčica je li ispravno reći „Njegova svetlost“; kada bi se tražilo pravo značenje imenice „vazduplohov“ ili pak „finansista“, onda se ni gluposti poput „telepromtera“ ne bi brzinom „svemirskih godina“ izgovarale iz usta voditelja na televizijama ili pak zastupnika u Skupštini Srbije. A to su, složit će se vjerojatno i uvaženi članovi Odbora, osim nastavnika i profesrora, također autoriteti. Ne samo za djecu i mlade nego i za starije, uključujući možda i ponekog člana više puta spominjanog Odbora.

Posljednji navedeni primjeri, ovi iz medija i iz najvišeg državnog doma, također navode na misao na koju se može gledati dvojako: i kao smiješnu i kao tužnu. Naime, primjer(c)i poput Predraga Sarape (voditelj TV Pinka), Jovane Jeremić (bivša voditeljica TV Happyja, a sada TV Pinka), Zorana Babića (v. d. ravnatelja JP Koridori Srbije), Zorana Đorđevića (bivši ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja), Bratislava Gašića (bivši ministar obrane i ravnatelj BIA-e) i sličnih ne samo da su neologizmi originalniji i od Vukovog „vještoplesa“ (kao prijedloga za imenovanje baleta) nego upućuju i na pitanje koji su učitelji i nastavnici srpskog jezika ovim poznatim osobama poklanjali prijelazne ocjene od prvoga osnovne do drugoga srednje? Ovi primjer(c)i također navode na zaključak da bi Odbor, u nekom drugom sastavu već u bliskoj budućnosti, u udžbeniku srpskog jezika za osmi razred, u nastavnoj jedinici „podela južnoslovenskih jezika“, u natuknici za srpski jezik mogli napisati i da se neki ovdašnji javni djelatnici bezuspješno koriste tim jezikom i na taj način – više nego li svi učitelji, nastavnici, profesori i članovi Odbora skupa – utječu na govornu kulturu ostatka nacije.

Autor je novinar Hrvatske riječi iz Subotica