Nisam, zna se, nikakav „titobranitelj“ po svaku cenu, ali bude da mi zasmeta paušalan i olak, neutemeljen „antititoizam“ iza koga se sakrije svašta, a najpre nepromišljenost i nedostatak smisla za „nijanse“. A to nam, kanda, najviše nedostaje.


Cenim Tita u meri u kojoj smatram da je normalno, a cenim jednako tako i Zorana Živkovića, pa mi je nekako, moram da priznam, krivo da dođem u rizik da ovog drugog počnem manje da cenim što ne ceni pažljivije ono što ja cenim kod onog prvog. Da iskrivim ono – moji prijatelji treba da budu prijatelji i mojim prijateljima.

Šalu na stranu – Tito i njegov period se poslednjih decenija kritikuju iz ideoloških, državnih, političkih i nacionalnih razloga, na način da „svaka šuša može mrtvog vuka da povuče za rep“. U svemu tome ima previše pripisivanja, uprošćavanja, a iznad svega, u političkoj sferi, alibiranja sopstvene nesposobnosti. Svako će umisliti da je veći demokrata samim tim što se neumesno pokaki na „vremja ono“, uglavnom na ideologiziraniji način no što je ideologije tada bilo.

Suštinska, pak, vrednost Titovog doba je u onom što oni potonji, a naročito ovi („naši“) potonji, ne umeju da naprave – uređenu državu i sistem u kojima vladaju – pravila. Procedure, rekli bi ovi što sad „implementiraju“ po Srbijici i koje Živković s pravom grdi „skoro ko Tita“. Ukratko, bilo je mnogo, mnogo uređenog života izvan svake ideologije. A sad se taj život previđa i zamagljuje.

Zato mi je krivo što se i Zoran Živković ovim tekstom sa odviše odjebavačke lakoće i neudubljujućeg prezira približio pominjanoj vrsti alibista.

Neću da dužim, pa nije npr. uspešno levitiranje između dva bloka nekakav bizarni mostić, nego mostina, posebno u odnosu na one koje posttitoisti nisu umeli da naprave ni sa kim, pa ni sa najbližim susedima i građanima svoje „kolevke“, pa ni sa sopstvenim žiteljima. Kao što nije, izgleda, tačno da je „Idi Amin najviše voleo pečene bebe“, tako je i iza nesvrstanih ljubitelja folklora ostajala i neka, ne neznatna privredna saradnja. Otkud Energoprojekt i sad u Ugandi, otkud u Peruu…? Zar naša „namenska“ nije i za Žiletovog ministrovanja naplaćivala neke bunkere i rezidencije po Bliskom istoku..? A ako nije, što nije? Onda, i one priče o preteranom zaduživanju zemlje. Setio sam ih se onomad za štrajka u Kuršumliji kad sam video i sad hipermodernu ogromnu fabriku koju je neko (Tito!?) kupio, izgradio, u njoj zaposlio ljude, a tek nedavno počeli da je kupusaju partijski miljenici u liku nesposobnog konzorcijuma. Mali primer za prostu računicu: Tito se zadužio, Koštunica 2006, kaže, vratio sve dugove, fabrika ostala, a pri tom bilo para i za sve one ratove i hiperinflacije…

Autor je vlasnik kalendara u kome se dani ovako broje: nedelja, Miša, Žile&Cvijetin, Safeta&Borka, Komšija&Kišjuhas…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari