„Zlatna“ prilika u regionu

Čak ako se ne bi iskoristila ova „zlatna“ prilika dijaloga Beograda i Prištine, uz dobre usluge EU – napredak je zajedničko saznanje da se dijalog mora nastaviti i da od nalaženja kompromisnog rješenja zavise napredak i perspektiva evropskih integracija i Srbije i Kosova. Hoće li sličnu posvećenost i odgovornost pokazati „strane u sporu“ i međunarodni faktori i kada je Bosna i Hercegovina u pitanju? Hoće li se dozvati pameti političke elite u BiH i priznati da kroz dijalog moraju i mogu naći rješenja za jačanje cjelovite i snažne, funkcionalne i napredne BiH, namjesto što neki od njih sa svojih ratnih truba ponavljaju užasavajuće poruke da je BiH na izdisaju i da ne može opstati kao zajednička država? Krajnje je vrijeme.

Ohrabruju mnogostruki, autohtoni i spolja (najčešće EU) indukovani napori za većim stepenom i kvalitetom regionalnog povezivanja koje danas pokriva gotovo sve oblasti – od politike, pravosuđa, suzbijanja kriminala, preko ekonomije, energetike, saobraćaja i komunikacija, do turizma, zdravstva, kulture, obrazovanja, nauke i sporta. Tome su mnogo doprinijeli Pakt stabilnosti zemalja Jugoistočne Evrope i njegov naslednik Regionalni savjet za saradnju sa sjedištem u Sarajevu; Proces saradnje zemalja Jugoistočne Evrope; Zona slobodne trgovine (CEFTA), Centralnoevropska kao i Jadransko-jonska inicijativa i drugi okviri ili programi.

Ovome treba dodati mnogobrojne sporazume o saradnji zaključene među državama našeg regiona. Bilo da su ta kretanja podstaknuta spolja i motivisana potrebom ispunjavanja odgovarajućih zahtjeva i standarda da bi se uspješnije savladavao put prema integracijama, ili da su ih inicirale institucije zemalja regiona – one su višestruko korisne za svaku od zemalja; za klimu razumijevanja i povjerenja; za njihov napredak prema integracijama; ali iznad svega za građane koji posle godina, pa i decenija loših odnosa i uskraćenih mogućnosti, sada lakše putuju, obilaze rodbinu i prijatelje, odmaraju se, prave planove, ugovaraju poslove u susjedstvu.

Jedna od organizacija koja je posvećena prevladavanju nepovjerenja, rješavanju problema, bržem razvoju međusobnih odnosa i saradnje, kao i napretku prema integracijama, barem kada je riječ o zemljama u kojima djeluje – Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, jeste Igmanska inicijativa. Prije više od decenije uspješno je vodila akciju da ove četiri države prihvate bezvizni režim za putovanja u ove zemlje; sačinila je i ponudila modele regulisanja odnosa u mnogim oblastima; afirmisala trouglove saradnje ranije sukobljenih gradova i regija. Sada je posvećena podizanju kvaliteta međusobnih odnosa četiri države na viši nivo, poput nekih drugih evropskih zemalja (nordijske, baltičke, zemlje Beneluksa, Višegradska grupa i sl). U tome su naišli na punu spremnost institucija tih zemalja da njihova iskustva stave na raspolaganje zemljama našeg regiona.

Neko se može pitati zašto ove četiri zemlje – kada su u proteklih deceniju i više stvarani programi za Zapadni Balkan, Jugoistočnu Evropu, ili kada se sve češće pominje okvir Jugosfere? Ovi širi okviri potrebni su i pomažu većem broju zemalja da rješavaju pojedine probleme, ostvaruju interese, razvijaju međusobne odnose, koristeći i sredstva koja mogu dobiti iz različitih međunarodnih fondova. Naše četiri zemlje ipak imaju dodatnih motiva i resursa da – pored učešća u programima okrenutim Zapadnom Balkanu, Jugoistočnoj Evropi, Jadransko-jonskom ili okvirima Crnomorskog sliva i sl. – kao neposredni susjedi sa posebnim interesima, geografskim, istorijskim, infrastrukturnim, ekonomskim, kulturnim vezama, a bez jezičkih barijera, udruživanjem ostvare mnoge dodatne vrijednosti.

Da li je došlo vrijeme da ono što je postignuto u pomirenju, obnavljanju odnosa, regionalnom povezivanju, podignemo na viši nivo, učinimo kontinuiranim, stabilnim, veoma važnim za svaku od naše četiri države i za sve zajedno, kako su to postigle neke druge evropske zemlje? Da sebi postavimo možda udaljen cilj, viziju da građani naše četiri države jednog dana mogu bez restrikcija da putuju, školuju se, rade, liječe se i uživaju socijalnu zaštitu u svakoj od ovih zemalja; da se zajedno staramo o zaštiti životne sredine, prirodnih i kulturnih vrijednosti; zdravoj ishrani; udružimo snage za suzbijanje prirodnih i drugih nepogoda; za racionalno korišćenje resursa; da dogovaramo, afirmišemo i branimo neke zajedničke vrijednosti i interese u širim regionalnim i svjetskim organizacijama.

Uskoro će na te teme biti nastavljen razgovor parlamentaraca i članova Igmanske inicijative, nakon Zagreba i Sarajeva, u Beogradu, sledećeg mjeseca, a potom juna na Konferenciji uz učešće predsjednika parlamenata četiri države na Cetinju, kada se očekuju dogovori o okvirima i mogućim prvim programima četvorne saradnje. Biće važno da ulazak Hrvatske u EU ne bude smetnja za njen dalji i puni doprinos četvornoj saradnji. Neophodno je da se sačuvaju dostignuti nivoi kada je riječ o slobodama kretanja ljudi, usluga, roba, kapitala u ove četiri zemlje. U tome se očekuje podrška Unije koja treba, dodatnim i specifičnim aranžmanima, da olakša proces pomirenja, nalaženja rješenja za preostale bilateralne i regionalne probleme, te da bude činilac saradnje i reintegracije regiona. Okolnost da Norveška i Island nijesu članice EU, nije ni u čemu dovela u pitanje ili otežala dostignuća nordijske saradnje, koja je građanima tih pet zemalja (Norveška, Švedska, Danska, Finska, Island) čak važnija od širih regionalnih integracija.

Ima li osnova optimizmu oko naše budućnosti? Treba nam vizija, nada i snaga da stvaramo bolju budućnost. Vrijeme sukoba i dezintegracija je prošlost. Sada je vrijeme za gradnju međusobnih odnosa na novim osnovama: dobrosusjedstva samostalnih država koje se međusobno uvažavaju, poštuju i pomažu, da bi se uspješnije razvijale, osvajale evropske vrijednosti i pridružile se integracijama. Od prošlosti treba da učimo, ali treba da smo okrenuti naprijed, da bi ovoj i budućim generacijama stvarali bolje uslove za srećniji život.

Autor je kopredsednik Igmanske inicijative za Crnu Goru