Komemoracija i dženaza u Potočarima prošla je u sjenci incidenta koji se dogodio nad srbijanskim premijerom Vučićem. Beogradski spin doktori su uspjeli da cijelo težište stvari sa boli majki Srebrenice prebace na bol Vučića prema naočarima. Stekao se dojam da se 11. jula nije obilježilo 20 godina od genocida u Srebrenici već se obilježio genocid nad premijerskim naočarima. Ipak, da se ovo prethodno ne bi tumačilo kao odobravanje incidenta u Potočarima, treba razdvojiti sam incident od onoga što je prethodilo i uslijedilo nakon njega.
Dakle, bilo kakav incident u memorijalnom kompleksu Potočari, a posebice na dan dženaze predstavlja jednu vrstu skrnavljenja svetosti čina dženaze. Naročito je neprihvatljivo i suprotno bošnjačkim običajima da se prema gostu, ma bilo ko to bio, na takav način odnosi. To je civilizacijski i ljudski neprihvatljiv gest. Svaki gost, pa čak i onaj kojeg ne volite, pa čak i onaj koji vas vrijeđa, mora biti siguran u vašoj kući. No, hajmo se prisjetiti šta je to prethodilo incidentu u Potočarima.
Bili su to dani uvrijedljivih i remetilačkih poteza od strane Beograda. U jeku priče o srpsko – bošnjačkom dijalogu događa se hapšenje srebreničkog ratnog komandanta Orića po potjernici iz Srbije. Potjernica prema čovjeku koji niti je državljanin Srbije, niti su i zločini, za koje ga Srbija optužuje, počinjeni na njenom teritoriju, niti su žrtve bili državljani Srbije. Ovo se zove mješanje u unutarnja pitanja susjedne BiH i daljnom pretenzijom na njenu teritoriju. Nakon toga su uslijedile poruke i izjave relativizacije srebreničkog genocida, da bi takva aktivnost doživjela svoj vrhunac ulaganjem ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici pred Savjetom bezbjednosti UN. Naravno, opet pod uticajem Srbije.
Tek tada, kada se oborila Rezolucija u SB, premijer Vučić najavljuje ponositi odlazak u Srebrenicu, kako je i izjavio prilikom jedne od njegovih konferencija za medije.
Na komemoraciju većina državnika je došla sa srebreničkim cvijetom na reveru. Vučić to nije uradio. Cvijet su morale da mu stave majke Srebrenice. Svi državnici pred spomenikom u Potočarima su i govorom tijela pokazali pijetet prema žrtvama. Svi osim jednog. Vučić se nije udostojio napraviti naklon ni prilikom spuštanja cvijeća kojeg on nije donio u Potočare, nego mu je dato od organizatora, kao ni prilikom stajanja pred spomenikom. Sve navedeno dovodi nas u veliku dilemu da li se Vučić u Potočarima želio ponizno pokloniti žrtvama krvavog pira srpske vojske. Sve je ličilo na manifestaciju prkosa i trijumfa zbog neusvajanja Rezolucije u SB. Nisu ovo riječi opravdanja za incidentno ponašanje jednog dijela prisutnih u Potčarima, ali kao da su se ti ljudi htjeli dovesti do tog stadijuma da reaguju na onakav način. Masu ne vodi mozak i racio već emocije. Kao da je nekome odgovaralo da do incidenta i dođe. Kao da je neko želio da se umjesto izvinjenja porodicama žrtava izvinjavamo Vučiću. Kao da je nekome odgovaralo da bošnjačka žrtva ne bude centralna figura toga dana.
Medijska hajka koja je uslijedila nakon toga i zloupotreba srebreniičkog genocida da bi se politički profitiralo, da bi se pravio politički spektakl, pokazuje da Srbiju vode ljudi koji niti su spremni priznati genocid u Srebrenici, niti su spremni otvoriti suštinski dijalog sa Bošnjacima. Bošnjaci se žele natjerati da oproste bez izvinjenja, bez kajanja, bez priznanja krivice. Bošnjacima se pred TV kamerama pruža ruka dijaloga dok se u praksi tom istom rukom i dalje šamaraju. Obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici je doživjelo svoju suprotnost. Nismo čuli izvinjenje majkama Srebrenice, ali smo zato čuli njihovo izvinjenje Vučiću.
*Autor je glavni urednik magazina Diwan
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
