Milanovićeva treća republika

Procjenio je da mu je korisnije pred biračkim auditorijem svog najopasnijeg konkurenta etiketirati „kršiteljom Ustava“ i „kukavicom“, jer iako je najavio svoje premijerske ambicije, nije podneo ostavku na dužnost šefa države koju obnaša i ne želi se za novu funkciju izboriti izravnim sudjelovanjem na predstojećim izborima; već na sigurnom čeka rasplet događaja i pri tomu svijesno i namjerno provocira pravni sustav i krši nedavne odluke Ustavnog suda RH kojima mu se izričito brani da se javno predstavlja kao SDP-ov kandidat za budućeg premijera.

Sve pozive na javno sučeljavanje sa svojim protivnicima pred tv- kamerama Plenković „elegantno“ odbija, neprestano ponavljajući kako među njima nema dostojnog sugovornika, a sa Milanovićem ne može i neće raspravljati, jer mu formalno nije nikakav rival, odnosno ne nalazi se niti na jednoj izbornoj listi, budući mu je to Ustavni sud zabranio, ali aktualni šef RH očevidno do njegova pravorijeka drži koliko i do „lanjskog snijega“ i uporno, u svom stilu izazivački ponavlja kako „uskoro preuzima premijersku dužnost“ i potom slijedi obračun sa „gangsterima iz HDZ-a, na čelu s A. Plenkovićem“, koji su pokrali, poharali i u svakom pogledu unazadili Hrvatsku.

Međutim, Plenković se (više) ne da „upecati“ na ove „klevete i objede“, i sam svijestan da u njima ima daleko više istine , no što bi ti to bilo pristojno priznati, već poput papagaja ponavlja i nabraja uspijehe svoje Vlade, od nikada bogatije i izdašnije državne blagajne (zaobilazeći činjenice da to nije rezultat našeg ekonomskog razvoja, već integracijskih potpora iz fondova „otpornosti i stabilnosti“ na koje RH kraće vrijeme kao nova članica EU ima pravo), preko izgradnje Pelješkog mosta, čime se, ponosno istič, RH konačno teritorijalno povezala, pa sve do uvođenja eura (inflaciju i posljedična poskupljenja gotovo svih artikala i usluga ne spominje) i ulaska u Schengen, predstavljajući pri tomu i svoj izborni program „pet stupova“ budućeg razvoja „uspiješne, vitalne, pravedne, održive i suverene Hrvatske“, u kojoj će u znatnoj mjeri rasti plaće, kupovna moć građana, mirovine i uopće društveni standard svih „stališa“, kako bi to rekao Tuđman.

Također upozorava kako je „važno da svi u RH poštuju Ustav“, aludirajući naravno na Milanovića, mobilizirajući tako svoje pristaše na što veću izlaznost na izbore i strašeći ih kako će se u slučaju pobjede lijevo-liberalne koalicije „Rijeke pravde“ koju predvodi SDP, naći na udaru „jugokomunjarskog“ revanšizma, ali i krajnje opasne i nepredvidive Milanovićeve politike konfrontacije unutar regije, ali i šire sa saveznicima iz NATO-a i EU-a, neprestano ističući primjer Ukrajine, imputirajući mu, posvema bezrazložno stigmu „putinofila“.

A, kada Plenković, kao dio izbornog programa spomene borbu protiv „kriminala i korupcije“, to je, s pravom upozorava Milanović, „čista blasfemija“, budući su upravo hadezeovci glavni protagonisti silnih kriminalno-korupcijskih afera i HDZ bez milosti, već tridesetak godina, uz nepodnošljivo patetično domoljubno zaklinjanje pljačka državu i narod kojima vlada i stoga kao svoj prioritet na funkciji novog premijer ističe: osloboditi Hrvatsku od hadezeovske mafije, koja se beskrupulozno uvukla u sve pore države i društva pretvarajući ih u svoj klijentelistički feud.

I stoga bi prva zadaća nove vlasti okupljene oko koalicije „Rijeke pravde“, ali i jedne šire Vlade nacionalnog spasa koju Milanović zagovora i u kojoj bi se trebalo naći mjesta i za suvereniste i ostale desne opcije poput Domovinskog pokrta i(li) Mosta u borbi protiv „Plenkovićeve klike“ trebala biti: sve postojeće (i ne tako male) ideološke razlike staviti privremeno u stranu, jer nacionalni je interes u ovoj situaciji daleko preči i viši, no inzistiranje na pukom „strančarenju“; dok Hrvatska gori, treba svim sredstvima gasiti požar, a ne jalovo se nadmudrivati kako to (u)činiti.

Uostalom, Milanović (nas) sve podsjeća da je izašao iz vlastite, predsjedničke „zone konfora“ prije svega potaknut izborom Ivana Turudića za čelnog čovjeka DORH-a (državnog tužiteljstva) i da je to bila kap koja je „prelila čašu“, jer je Plenković na tu prevažnu funkciju imenovao čovjeka koji će umjesto borbe protiv kriminala, zapravo štititi kriminal(ce) usko povezane sa vladajućom hadezeovskom nomenklaturom.

A, podloga na kojoj treba destruirati Plenkovića i HDZ-ovu kriminalnu hobotnicu, program je tzv.

Treće Republike kojeg je, uz kooperaciju sa koalicijom „Rijeke pravde“ osmislo i zagovara Zoran Milanović, a između ostalog u njemu se inzistira na ukidanju postojećeg Ustavnog sud, koji se pretvorio u servis za ispunjavanje želja premijera Plenkovića i HDZ-a.

Naravno, i sam Milanović zaboravlja da snosi veliki dio krivice za ovako loše kadroviranje ustavnim sucima, jer je pristajao na trule kompromise pri njihovu izboru (za koji je potrebna dvotrećinska) dok je svojedobno obnašao dužnost premijera, ali za razliku od Plenkovića, koji arogantno, bez stida i pameti nameće svoju volju, barem javno priznaje svoj grijeh i obećava kako će ispraviti počinjenu pogrešku.

Ali, pomalo i sam ide u drugu krajnost i predlaže „eutanaziju“ Ustavnog suda na „mala vrata“, tj. kako uskoro (najdalje do kraja ove godine) ističe mandat desetorici sudaca (od ukupno 13, koliko ih sud broji) po njegovom mišljenju Sabor ne bi trebao izabrati nove i tako bi se sud sam po sebi „ugasio“.

Međutim, ustavnopravni stručnjaci upozoravaju kako je Ustavni sud ustavna kategorija i bez njegovog postojanja dovodi se u pitanje sam sustav kao takav, a ujedno se postavlja i pitanje: na koja bi se onda tijela prenijele ovlasti ocjene ustavnosti spornih zakona, podzakonskih akata, ustavne tužbe i slično.

Čini se kako je najbliži riješenju prijedlog profesora Ustavnog prava sa zagrebačkog sveučilišta dr. Đorđa Gardaševića da Ustavni sud ne bi trebalo ukidati, već reformirati, da se više ne popunjava „političkim šrotom“ sumnjiva morala, već uistinu najboljim stručnjacima i časnim ljudima, kojih valjda u Hrvatskoj ipak ima.

Široka fronta Vlade nacionalnog spasa bi trebala imati i preventivnu ulogu: onemogućiti opasne pokušaje destabilizacije društva do kojih će sigurno doći od strane HDZ-a, u već viđenim filmovima instruiranog forsiranja pobune „poniženih i osramoćenih“ branitelja i ostalog šatoraškog šljama, ukoliko „Rijeke pravde“ osvoje većinu i krenu „metlom“ čistiti Hrvatsku kontaminiranu silnim (ne)moralnim i materijalnim devastacijama.

A, kako bi pridobio građane/birače na svoju stranu, Milanović im je ponuduo program tzv.

Treće Republike (što god to značilo, jer do sada nije nitko precizirao što su to zapravo bile Prva i Druga republika); budući da u RH živi preko milijun umirovljenika, a to je najveći birački korpus, koji dobrim dijelom vegetira na ivici siromaštva, među prvim najavljenim potezima bilo bi povećanje mirovina iznad 50 posto prosječne plaće (sada iznosi 40 posto), a za to obećanje bilo bi na godišnjoj razini potrebno 750 milijuna eura i nova bi ga Vlada mogla brzo i lako ispuniti, jer se radi o jednostavnoj političkoj računici i odluci.

U RH „imamo inflaciju pohlepe“ i to je strateški problem kojem se nova vlast mora posvetiti, tvrdi Milanović i za to optužuje Plenkovića koji nije ništa učinio da tomu stane na kraj, jer se ne želi zamjeriti stranim bankama i trgovačkim lancima.

Ali, koliko bi iznosila stopa poreza na ekstraprofite za bankarski sektor, a koliko za trgovinske lance, to nam Milanović (još) nije otkrio.

Na javnim sveučilištima i visokim školama, sve bi moralo biti besplatno, pa i doktorski studiji, a jednako tako i sve zdravstvene usluge; naime pacijenti s dopunskim osiguranjem bi i u privatnim klinikama imali isti tretman kao i oni klijenti koji plaćaju i to će biti uvjeti da liječnici iz javnih bolnica mogu raditi i privatno.

Lijepo zvuči, ali bez cjelokupne zdravstvene reforme to je „nemoguća misija“.

Po Milanovićevu mišljenju, Hrvatska A. Plenkovića bespogovorno sluša sve što se iz Bruxellesa (za)traži, sve odluke Europske Komisije prihvaća bez ikakvog kritičkog propitivanja i ispada da naša država nema ni o čemu svoj stav. Tomu se, traži Milanović, odlučno mora stati na kraj, ali ne na način kako to radi mađarski premijer Orban, ili do jučer Poljaci, već treba „zaoštriti“ hrvatsku poziciju unutar EU, jer ne treba zaboraviti, naglašava Milanović:“U Bruxellesu postoje mehanizmi koji omogućavaju da i RH blokira poteze i(li) procese koji joj ne odgovaraju, odnosno potegnu poluge koje idu u prilog (p)ostvarenja naših nacionalnih ciljeva“.

Ali, za to treba odlučnosti, hrabrosti i razboritosti, koje Plenković nema, na koncu sve ima svoju cijenu koju treba dobro preispitati.

Većina ideja koje je Milanović izložio dobro je primljena kod građana, manje kod struke i u medijima, ali uz bespoštednu kritiku oponenata, često „začinjenu sočnim“ uvredama, kojom najčešće „pogađa“ najbolnije teme hrvatskog društva, čini se da je lako moguće kako Plenković i HDZ mogu na ovim izborima biti poražena strana.

Međutim, tek po eventualnom osvajanju vlasti, uslijediti će prava drama, toga je svijestan i Milanović i to odmah tijekom procesa prijenosa (o)vlasti, ali i kasnije prigodom konkretizacije izbornih obećanja, kao i neophodnih reformi i rezova koje će nesumnjivo biti bolne, ali bez kojih neće, niti može doći do ozdravljenja društva.

Trebati će znati (iz)boriti se s HDZ-ovim opasnim opstrukcijama, ali jedno je istina: to usprkos svim silnim manama koje ima, u ovoj situaciji jedino može i zna Zoran Milanović.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.