Dočeci sportista od Gileta do Cece

I sasvim je moguće da je za to najzaslužnija bila Rafinerija Nafte. Ali o tome ćemo drugom prilikom. U našim tinejdžerskim danima slušali smo rok. Dobro, poneko i pop. Najniže što se moglo dopustiti, spustiti i oprostiti bili su „Merlin“ i „Plavi Orkestar“. Takva su vremena bila. Rigidna.

Ko je šta slušao kad se sam nađe u četiri zida svoje sobe, nije bilo toliko ni važno. Znam samo jedno, da je neko u gradu, u kafiću, na bilo kojem javnom mjestu rekao da sluša Brenu, jednog ili oba Halida, ili Cecu i Draganu, to bi bilo ravno klasičnom društvenom samoubistvu ili što bi u Americi nazvali „Social suicide“.

Kad su košarkaši (tada krnje Jugoslavije) osvojili evropsko zlato 1995. godine prvi put se izašlo na (sada) legendarni beogradski balkon. Od tog dana to je postala tradicija. Ko se još ne sjeća harizmatičnog dugokosog voditelja Dejana Cukića i himne svih tih dočeka „Igra rokenrol cijela Jugoslavija“. Gile i ekipa su se redovno odazivali da uveličaju proslave. A hvala Bogu, bilo ih je.

Prije par mjeseci na lokalnom portalu svog bivšeg grada odgledao sam kratki video sa koncerta Cece Ražnatović koji se odigrao u komšiluku, u jednom drugom gradu, ni trideset kilometara udaljenom od Broda. Na tom zapisu snimljen je jedan moj sugrađanin, momak od svojih dvadeset, možda i malo više godina, kako srpskoj majci (tako ovoj pjevačici od milja tepaju) u pola koncerta uručuje veliki buket ruža. Ovaj video izazvao je gomilu komentara, gdje se uručiocu s divljenjem, bez imalo ironije, poručuje: to legendo, majstore, šmekeru! Ni traga društvenom samoubistvu, ni „s“ od social suicide, baš naprotiv. Demokratija je čudo!

Prije par dana desio se opet balkon. Doček (ovaj put) srebrnih košarkaša. Na samom početku je hor od šest djevojčica otpjevao himnu Srbije. Kasnije se pjevala pjesma „Veseli se srpski rode“. U njoj postoji stih „Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije“. Za Prizren znam gdje je, ali za Rumiju nisam nikad čuo. Ali ko nema u vugla, prihvati se gugla! A on (gugl) kaže da je Rumija planina u Crnoj Gori između Jadranskog mora i Skadarskog jezera. Hajd’ reko…to je neka stara pjesma napisana davno, nekad kad je (moguće je) sve to i pripadalo u jednom momentu Srbiji. Ali gugl me samo lagano razuvjerio. Pjesma je napisana, komponovana i premijerno izvedena 2019. godine ispred hrama Hristovog Vaskrsenja. Izgleda da je mnogo popularna, skoro cijeli balkon ju je zdušno pjevao.

Nakon zvaničnog, prešlo se na malo intimnije slavlje, u beogradski noćni klub. I tamo je bila i „majka“, gospođa Ražnatović. Ne znam da li je dobila buket cvijeća, vjerovatno jeste. A zašto i ne bi?

Eh, da. Na ovoj i nekoliko prethodnih proslava nisu bili Dejan Cukić i „Električni Orgazam“. Nije ih, sve su prilike, niko ni zvao, a mala je vjerovatnoća da te „metuzaleme“ iko više i zna od ove današnje omladine. Kao što vidimo pjevaju se neke druge pjesme. A i stigle su ih godine. Ko zna jesu li i sposobni da iznesu jedan ovakav događaj. Evo, recimo, Cukiću nikad ne bi palo na pamet da poput ovog najnovijeg voditelja (u trenutku kad je ponestalo riječi na otkucanom papiru sa kojeg je čitao) vispreno uzvikne: “ Hoćemo li još jednom otpevati himnu?“

Ko zna šta bi vremešnom Dejanu palo na pamet, šta da se otpjeva u datom momentu, vjerovatno nešto strano, od DŽegera i drugova. Ili bi mu se, božemeoprosti, omakla „Dno dna“. Ili bi krenuo jednu od svojih, recimo onu „Stranac u Beogradu“ gdje jedan stih ide :“kroz kraj gde sam rođen, ne smem više ni da prođem…“. U svakom slučaju ni na pamet mu ne bi pala državna himna. Dva puta na jednom događaju pjevati himnu? Pa to se nije, ispravite me ako griješim, radilo ni u mračno doba „ćopavog Zagorca“.

Svaka čast i sve čestitke svim sportistima na uspjehu. Zapravo, svaka čast svima! Meni ne zamjerajte mnogo, samo (nespretno?) primjećujem (ne raspravljam) razliku i evoluciju u muzičkom i ostalim ukusima. Ali ne brinite, nećemo mi stari još dugo zanovijetati i sjećati se nekih drugih (pra)davnih vremena otprije dvadesetak godina. Strpite se još malo. Čekamo mi dinosaurusi svaki svoj meteor. Još malo, pa nestalo!

Autor je pisac

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.