Nada se ponovo probudila i hrabro korača: Dva lica jednog grada 1Foto: Z. S. M.

Ovaj naš lepi i nekada malo podcenjivani grad nosi u sebi dve duše, onu mladalačku, koja te tera da ideš napred i onu koja čuva tradiciju i uspomene. Nikada aktuelniji nije bio taj slogan „ na ulicama ovog grada prošlost se susreće sa budućnošću”.

Možda jesam mlad, možda nedovoljno iskusan i ne možda već sigurno ali ipak ne mogu zanemariti i ne videti ono što nas sve okružuje. Pravi primer toga jeste naša trenutna situacija, protesti, borba i solidarnost. Prvi put za, mora se priznati, relativno mali broj godina koliko imam, vidim u ljudima oko sebe neku vrstu nade i želje da se nešto promeni i da je ta promena moguća.

Govorio sam stihove ispred velikog broja mojih sugrađana i po prvi put iskra nade bljesnula je i pokazalo se da mi ipak imamo i osećaje solidarnosti, empatije… Nekada sam o tome samo slušao priče, a sada sam to i video i prepoznao.

Volim svoj grad, volim ovaj grad koji je dobio ime po ptici, plemenitoj ptici, plemenitost i jeste ono što karakteriše nas Kragujevčane. Poslednjih godina jeste bilo problema, identitet je bio „kao izgubljen” ali nada se probudila i hrabro korača.

Nije sve savršeno, ne volim da mračim ali mnogo je globalnih trendova nekih novih moralnih i kulturnih vrednosti, pokrenuo lavinu promena svuda pa i u našem gradu. Ne mogu da podnesem tu količinu primitivizma i nekulture na našim ulicama, kafićima, svim mestima…

Godinama nam je vazduh sve zagađeniji i zagađeniji, ulicama hodimo kao u tunelima zbog neplanski građenih zgrada, o kolovozu ne treba ni trošiti reči… Sve ovo ne može se ne primetiti ali ipak nije sve tako crno.

Mislim da ništa nije ni crno ni belo, sve ima svoje a mi smo ljudi i imamo izbor da nešto učinimo i promenimo, svako koliko može.

Gledam i divim se uvek mojoj školi, Prvoj kragujevačkoj gimnaziji, toliko dugo stoji, stamena i ponosita, simbol koji moj grad ima! Šumarice, memorijal park ja ne vidim kao mesto za izlet, nikako, to je mesto, verovatno, najvećeg stradanja u poslednjih stotinu godina, tu i zemlja i trava govore i sećaju na neke mlade, stare… ljude koji su ostali tu za svoj grad. To mesto vidim kao svetilište i kolevku sećanja za Kragujevčane.

Sada su nikada aktuelnije među mladima te priče o odlasku iz grada, selidbi u prestonicu… te nema posla, nema kvalitetnog obrazovanja.. Ima istine u tome ali ni tamo nije idealno, malo su te priče ipak više stvar nekih propagandnih floskula nego čistog i iskrenog mišljenja pojedinca.

Meni je ovaj grad dao ono što meni najviše treba i za šta želim da živim a to su uspomene. To pamtim i rado se setim svih šetnji kroz moj grad, grad koji čine ljudi, neki dragi, normalni i pristojni ljudi.

Pa, pošteno bi bilo da i ja dam svom gradu odnosno srcu grada, mojim sugrađanima, nešto od sebe i da ostane i moj trag u ovom gradu.

Za kraj, kakav god da je, kako god ga videli drugi, ovaj grad je moj, rođen sam u njemu, odrastao, naučio toliko toga od divnih ljudi, sugrađana. Preneli su mi ljubav prema poeziji, glumi, solidarnosti, empatiji, patriotizmu… Ne onom licemernom, nego pravom patriotizmu, čuvajući ono što je naše obeležje i kulturno blago i uvek ga predstavljati na pristojan način.

Sa svim svojim manama, a i pozitivnim stranama, volim svoj grad baš takav kakav zaista jeste, jer da nije takav i da svi oko mene nisu onakvi kakvi jesu ni ja ne bih bio to što jesam, a danas sam ponosan što sam Kragujevčanin.

Autor je maturant Prve kragujevačke gimnazije

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Više vesti iz ovog grada čitajte na posebnom linku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari