foto (BETAPHOTO/MILAN OBRADOVIĆ)Dok očekujem kolektivno kukanje i probrano sabiranje s jedne, i veliko veselje s druge strane „srpskog sveta“, ja, „borac“ iz izbjegličke kolone koju je 1990-1995. formirala srpska politika i hrvatska vojska (mržnja) sada (na moju žalost), shvatam da nisam prispio ni na čelo, ni na začelje Treće velike seobe Srba. A bio sam blizu prvih i zadnjih.
Iz nje su me izagnali Srbi koji „žale“ za Kordunašima više od Kordunaša. Najbrža „djeca kolone“ su se na vrijeme „sabrala oko srpskog sveta“. Mašu srpskim barjacima, kliču vođama i srpskim pobjedama na „Svesrpskom saboru“, bez Srba iz Krajine.
Zadnji (najstariji i najsporiji), ti koji su bježali iz Vrginmosta (Topuskog) preko Žirovca, prvi su napustili kolonu – sahranili su ih po bespućima njihovih nadanja. Sredina kolone se otanjila, izvjetrila i za sjećanje zaborav izabrala.
Ostarilo se, onemoćalo, vidim! Nisam prispio ni u kola ni u šarage.
Sele se Srbi vjekovima i pedantno promašaje bilježe. Poplava knjiga „autora parajlija“ i hvaljena nedokazanih junaka sapiru krajišku istinu. Od mene (nas iz kolone) svi bolje znaju kako nam je, koliko je bilo teško prihvatiti činjenicu da nemaš zavičaj, da si ostao bez svega. Bez komšija, običaja, svađa, mudrovanja, bez krova i ulice.
Gušimo se u močvarama tuđih i svojih laži. Hrvati nas asimilari, Srbi posrbili, a svi nas prepustili „svesrpskom saboru“ od koga novi život Srbima počinje. Krajišnici se odavno ne obaziru. A i što bi? Nemaju šta da vide.
Praznina stanuje u selima Korduna i Krajine. Nema ko da svijeću zapali i da grob moga oca osvijetli. Nagorjele kuće zarasle u živice sa „pozornice žalosti“ ni ove 2024. se neće vidjeti. Daleko je to od Dedinja i Banjaluke. Od mjesta gdje sve priče, mitovi i sve istine počinju i završavaju. Tu su pozornice najviše, i sa njih najkrupnije suze za Krajišnicima vođe Srbi liju. Da nema toga rijeka Sava bi presušila! Kupa je 1991. usahnula moju nesreću! Samuje! Čeka nove srpske kartografe.
Nigdje ne pripadam, vidim. Neću i ne želim u kolonu koja nosi vijence i sa mostova cvijećem krajišku nesreću na ogledalu vode plete. Pozornica je previsoka, neuhvatljiva… bolujem od visinske bolesti. Ili srpski rečeno od „bolesti vlasti“ koja se teško liječi, a brzo širi. Noge otkazale, razum ne dozvoljava da rizikujem, godine potrošio ubudale.
Neka kolektivno kukanje, reklamiranje i paradiranje „srpskog sveta“ i ove godine počne bez Krajišnika, bez seljaka Kordunaša. Srbi iz Hrvatske su iz tog sveta isključeni. Prve fanfare, bude li ih, neka muzikom najave tugalicu „na Kordunu grob do groba“, a druge glazbom – sprovod čovječanstvu.
Neka mrtvi ustanu i živima se na „Saboru krajiške nesreće“ 4. avgusta pridruže i ove godine. Neka kolo povedu! Ja neću!
Moj svet je svet sanjanja, zapisivanja i sjećanja. Sve drugo u meni je ubijeno!
Drugačiji su pogledi na Srpski svet, na moju Srbiju i moju Krajinu odavde iz Berlina od onih sa Avale i Šehitluka, Petrove gore i Šamarice. Kod zdravih očiju odavno sam slijep.
Prespavao bi ja ove dane da još, i ponekad ne čujem pokoji pucanj i „eksploziju gluposti“ koju sa „sretne pozornice sretni srpski rukovodioci“ šalju sretnim Srbima.
Svoje srpstvo sam previše platio. Fiskalni račun nisam dobio!
U Berlinu, na nekoliko dana pred „Oluju“.
Autor je izbjeglica u odlasku
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
