Foto: Peđa BajovićKraj sjeverno-američke turneje našeg stand-up komičara bio je u Torontu, gdje je imao i najveći nastup za našu publiku te svoj solo show The Balkan Brain u kultnom Comedy Baru. I umalo bio ukinut.
– Znaš da je kraj svijeta blizu kad i Hooters traži konobarice i kuhare!, tipično je komičarsko viđenje današnje kanadske realnosti, snažno protkane covidom.
Moj kolega John dodaje i kako zna da je ova zemlja globalno popularna, ali da stvari uopće nisu sjajne i da su ljudi ovdje jako ljuti na vlast, na čijem čelu je već godinama Justin Trudeau.
Na moj sumnjičav izraz lica ubacuje se moja davna sarajevska prijateljica Ana, očigledno upućena i u naše prilike: „On je isto ono što je nekad bila vaša Kolinda. Super simpatična ostatku svijeta, ali u svojoj zemlji baš i ne!“
Ne znam gdje su nestale zgodne djevojke, kakve bi u tijesnim majicama i istom takvom šorcu, bile osoblje spomenutog restorana, ali za kuharski kadar pretpostavljam da su – na gradilištu! Ovo mi nije prvi put da sam u Torontu, ali ovaj grad sada izgleda dosta drugačije u odnosu na svaki moj prijašnji dolazak.
Prvo, Financial District, ponos i dika ovog grada je – pust! Kvart koji je vrvio životom ljudi koji rade u bankama i onih koji ih opslužuju, ispraznila je – korona. Ovi prvi svi rade od kuće, a povratak najavljen za pred ljeto, teško da će biti potpun.
Ipak i u tom dijelu Toronta i šire – gradi se kao nikada! Gdjegod pogledaš, niču nove zgrade – za stanovanje ili poslovne. Nije u pitanju samo privatna inicijativa, vidio sam da se dižu ili proširuju i škole i bolnice.
Na moje pitanje otkud sad sve to, dobivam toliko različitih odgovora da je jasno da nikome nije baš najjasnije zašto je to tako. Zajedničko je mišljenje da ni ova super sređena zemlja ipak nije imuna na korupciju, pa „đe ima izgradnja, ima i – ugradnja!“. Bilo me zbunilo kad sam na TV-u vidjeo poznato lice, tipični debeljko gelirane sijedo-plave kose… Doug Ford, guverner Ontarija.
Razmišljam, zar on nije umro? …Ali, ne! Umro je njegov brat, Rob Ford, bivši gradonačelnik Toronta. Jaka neka familija, reklo bi se.
Ovaj je sada i šef opozicijske stranke Progresivnih konzervativaca. Da, konzervativaca koji su – progresivni. Jer, Kanada je to… – Kad su se već toliko zaigrali, mogli bi produžiti metro, ili barem popraviti ulice!, sarkastičan je naš zemljak Marko i dokazuje da mi, gdje god da nas baciš, nikada nećemo biti sasvim zadovoljni!
Interesantno je vidjeti da su podjele unutar zapadnih društava i ovdje vrlo vidljive. Jako puno ljudi zamjera vlastima na rigoroznim epidemiološkim mjerama, koje možda i jesu bile najstrožije u svijetu, nakon kineskih naravno.
Na to se nasloni poslovično duboka kanadska birokracija i za posljedicu imate situaciju koja je bila izazvala prijevremene izbore, a koje je maloprije spomenuti Trudeau jedva dobio. Dosta je važna bila epizoda s protestom kamiondžija koji su zimus na neko vrijeme paralizirali promet u glavnom gradu Ottawi.
Njegova reakcija za posezanjem izvanrednim ovlastima i prijetnja da će zamrznuti bankovne račune i prosvjednika i građana koji su ih financijski podržali – naljutila je mnoge. Kanadu odavno gledam kao zvijezdu vodilju i čudno je i tužno vidjeti da se i jedna ovakva zemlja teško nosi sa sranjima današnjice.
Ali zato, bez jake frustracije – nema dobre komedije! Zbog svega toga je kanadski stand-up u odličnoj formi! Imao sam priliku pogledati dio pokazne večeri lokalnih komičara, kandidata za festival Just for Laughs koji će se na ljeto tradicionalno održati u Montrealu.
Kao i dvije sedmice prije u Chicagu i ovdje sam ostao – paf! Toliko duha i energije među Kanađanima nisam odavno vidio ili možda i nikada do sada!
Razlog zbog kojeg sam i imao tu privilegiju gledanja njihovih nastupa je to da sam u istom prostoru – u Comedy Baru, pravom malom hramu toronćanske komedije, istu tu večer imao svoj solo show The Balkan Brain.
Tehnički – solo, ali uz gostovanje dvoje domaćih, a „naših“ komičara! Damjana je hercegovačko-zagrebački kadar, koja se kao dijete našla u Kanadi i sada nastupa kao Demi (udana) Ellis – Cronadian, dok je Tony Krolo dijete imigranta iz Dalmacije.
Kako su većinu publike činili oni koji imaju neku vezu s našim krajevima, njihove fore su za posljedicu imale povremene eksplozije smijeha, jer… ljudima je sve bilo jasno! A, niti ja nisam bio loš! Ako ništa drugo, kao potvrdu imam smijeh tehničara Alexa, dobrog duha Comedy Bara, koji se nekoliko puta tako smijao da su ljudi gledali u njega – više nego u mene!
Nakon nastupa mi je prišlo nekoliko njih iz publike i dobronamjerno me savjetovalo da ne pretjerujem s forama na račun žena (tri, naspram jedno desetak o meni i ostalim muškarcima), Židova (samo jedna, o tome kako sam čuo da moju bivšu zemlju zovu i „Đugozejvija“) i transgender osoba (fuck mi ako se sjećam koja je to bila!). Prvi put sam se sreo s woke kulturom i cancel prijetnjom. Dakle, i definitivno sam komičar!
A veliko finale cijele turneje bilo je u klubu koji se zove Fancy Kafana. Savršen prostor, a publika – kao da sam ih ja birao, a ne da ih je okupio Zoran Moro, koji je ponovo bio zadužen za produkciju mog gostovanja u ovom gradu.
Best Of kompilacijska predstava NAJBOLJI’ sat i kusur, ovdje je doživjela svoju najjaču izvedbu do sada i jasno je kakva je moja publika: ljudi u tridesetima i više, neopterećeni provincijalizmom i našim balkanskim podjelama.
Sve to me na kraju predstave navelo da im se zahvalim i odjavim onako kako to možete vidjeti na kraju kratkog videa s ovog dijela turneje.
Uslijedila su dva dana zasluženog blejanja po gradu prije povratka i onda – hop nazad! Sjeverna Amerika me ispratila večernjom kišom, a ja sam jedva dočekao let da se u njemu – naspavam.
Probudio sam se kad je došlo vrijeme za drugi obrok, što se potrefilo baš kada je avion bio točno iznad Zagreba! To sam prvo vidio na digitalnoj mapi leta i onda na kameri na trbuhu aviona – jasno se vidjela pista aviona zračne luke mrskog imena.
Ipak, do fizičkog dolaska na nju uzelo je još preko šest sati! U Istanbulu sam imao dovoljno vremena da upoznam aerodrom na kojem sam ugledao nešto što me i oduševilo i rastužilo: dvojica mladih turskih glumaca su radili predstavu na velikoj aerodromskoj pozornici!
Međutim, osim mene i producenta, koji je to snimao mobitelom – nitko ih nije gledao! Umjetnost nikada nije lak posao.
Dok čekam ukrcaj, čitam najavu ukidanja skoro svih epidemioloških mjera u Hrvatskoj, a onda gledam nekih petnaestak Kineza, obučenih u bijele anti-covid skafandere, koji čekaju isti taj avion za Zagreb! Ili su oni tu da zadaju završni udarac koroni ili mediji opet lažu!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
