Bez dokaza o atentatoru na ustaškog poglavnika

On raspreda široku priču o svemu i svačemu, samo ne o onome što treba i što je predmet rasprave. Po običaju, on potroši toliko novinskog prostora zaludu, jer ne dokazuje ništa.

Nikako, ni direktno ni posredno, da pomogne da se odgovori na istoriografsko pitanje: ko su planeri, organizatori, izvršioci, saizvršioci, podstrekači i pomagači rečenoga atentata?

Đurić Mišina ne koristi istorijske izvore ni prvoga ni drugoga reda, da bi argumentovao svoje tvrdnje, već stoji na stanovištu da je trećerazredni četnički ratni bjegunac Blagoje Jovović bio atentator na ustaškog poglavnika Pavelića.

Nijesam očekivao da istoričar Đurić Mišina prezentira izvore prvoga reda o rečenoj temi iz arhiva jugoslovenske UDBA-e/SDB-a, SSIP-a bivše Jugoslavije, izvore argentinskih vlasti iz toga perioda, te američke, izraelske itd., obavještajne i druge službene izvore, pa i izvore španskih vlasti za period 1957-1959, koji se odnose na atentat na Pavelića, (kao ni tematske izvore četničke i ustaške emigracije za period od 1957. do 1989, koji bi govorili na tu temu), iz prostog razloga što postoje objektivne barijere u pogledu nedostatka primarnih izvora.

Ali, umjesto da prizna i kaže da je tako, istoričar Mišina se ponaša kao ideološko-propagandistički agitator, a ne kao naučni istraživač. Neka se pozove makar i na drugorazredne izvore, na ondašnju štampu, domaću i inostranu, koja u tekstovima o atentatu na kvislinga i naci-fašističkog marionetu Pavelića 1957, nigdje ne pominje da je četnička emigracija organizovala atentat na njega, niti da je to uradio Blagoje Jovović ili da se sumnja na njega kao zavjerika-atentatora. Ali, istoričar Đurić Mišina ni to ne radi, jer ne može to da uradi, zato što nema tih dokaza, kojima bi argumentovao svoje nesuvisle tvrdnje.

Istoričaru Đuriću Mišini je valjda poznato da i Pavelićeva kćerka Višnja (umrla je krajem 2015. u Madridu, a koja je, budući da se nije udavala, sve vrijeme živjela sa ocem i majkom u bjekstvu od 1945, pa sve do Pavelićeve smrti u Madridu 1959), nigdje u svojim javnim iskazima nije ni pomenula da je čak i moguće to da su četnici iz Argentine pucali na Pavelića i ranili ga 1957, a kamo li da je to učinio Blagoje Jovović.

Ni sam Ante Pavelić nije to nikad izjavio, koliko je poznato, u periodu od atentata 1957. do smrti 1959.

Oni koji misle da je Jovović atentator na Pavelića u Argentini trebali bi pročitati memoare jugoslovenskog diplomate Slavoljuba Đere Petrovića, partizana, učesnika NOR-a, člana AVNOJ-a, poslanika u saveznoj Skupštini…, koji je bio ambasador socijalističke Jugoslavije u Argentini sa sjedištem u Buenos Airesu od 1953 do 1958. i koji nigdje ne pominje ni u naznakama mogućnost da je atentat na Pavelića organizovala i izvela četnička emigracija, a kamo li konkretno Blagoje Jovović.

Ambasador Petrović je bio u prilici da zna podosta o atentatu na Pavelića jer je on posebno sa diplomatskom (ali i obavještajnom) službom pratio djelatnost ustaške emigracije u Argentini i borio se protiv nje i prenosio i dostavljao zahtjeve vrha jugoslovenske države na čelu sa Titom i njene diplomatije argentinskim vlastima o izručenju Anta Pavelića Jugoslaviji radi suđenja jer je u zemlji bila podignuta optužnica protiv Pavelića za ratne zločine.

Čitajući memoare diplomate Slavoljuba Đere Petrovića pod naslovom „SJEĆANJA I ZAPISI BORCA I DIPLOMATE“ (drugo dopunjeno i prošireno izdanje), Beograd, 2012, saznaćemo, između ostalog i to da on u poglavlju „Misija u Argentini“ piše da ga je predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito imenovao septembra 1953. za izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Jugoslavije u Argentini i da je bio istovremeno akreditovan za ambasadora u Urugvaju i Paragvaju.

Na toj dužnosti Slavoljub Đera Petrović bio je od 1953. do 1958. On navodi da mu je Tito prilikom imenovanja stavio među zadacima da suzbija neprijateljsku antijugoslovensku djelatnost brojne ustaške emigracije u Argentini, koje kako on bilježi Titove riječi ima 30.000, da oni žive u Buenos Ajresu, da „smetaju nama i Argentini“ itd.

Đera Petrović piše da mu je Tito stavio u obavezu: „Njima treba stati na put da dalje ne truju odnose među nama. Uveren sam da argentinska vlada ovako ocenjuje njihovu negativnu ulogu“ (navedena knjiga, str. 253).

Slavoljub Đera Petrović predao je akreditivna pisma argentinskom predsjedniku Huanu Peronu novembra 1953. Dok je bio na dužnosti ambasadora Jugoslavije u Argentini Petrović je obnovio ranije upućeni zahtjev vlastima u Argentini da se Pavelić izruči Jugoslaviji. (Taj zahtjev je ranije bio dostavio i prethodni ambasador Jugoslavije u Argentini Mišo Pavićević).

Nakon pada s vlasti Huana Perona 1955. u vojnom udaru, Slobodan Petrović Đera piše da je argentinska vojska bila uhapsila tada i Pavelića, te da su o tome obavijestili jugoslovensku ambasadu, ali su ga istoga dana pustili vlasti Argentine zajedno sa drugim uhapšenim. (Navedena knj. str. 262-263).

On navodi da je o djelovanju ustaške emigracije obavijestio admirala Rohasa, te piše o propagandnom i političkom djelovanju ustaške emigracije i navodi da je on poslije četiri godine napustio Buenos Ajres.

U memoarima on pominje da je izvešen atentat na Pavelića i o tome piše: „Pavelić je posle atentata morao da se povuče u ilegalu. Verovatno u neki manastir, jer smo mi obnovili zahtev za ekstradicijom. Ubrzo je otišao u Španiju, gde je i umro“ (navedeno djelo, str. 280).

Elem, Slobodan Đera Petrović nigdje ne svjedoči niti indirektno sugerira da je na Pavelića pucala i ranila ga četnička emigracija, niti Blagoje Jovović. Više vjerujem Petroviću, nego propagandisti istoričaru Đuriću Mišini.

Autor je diplomirani pravnik, istoričar, magistar i doktorand istorijskih nauka iz Cetinja

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.