Četnička bajka o Blagoju Jovoviću

Jedno je sigurno, da su mu uzaludni i promašeni svi pokušaji podvale i moje stigmatizacije da sam navodno „srbomrzac“.

To je otrcana propagandna fraza koja ne odgovara istini, kao što ne odgovara ni istini njegova pogrešna ocjena da sam „istoričar u pokušaju“ s obzirom na lako provjerljivu i nespornu, očiglednu činjenicu da sam ja diplomirani pravnik i istoričar, odnosno magistar istorije i doktorand istorijskih nauka (postupak izrade mog prijavljenog doktorata-disertacije iz istorije – u toku je i kreće se ka završnoj fazi).

Ja sam nacionalni Crnogorac i pripadam istorijskom, vjekovnom crnogorskom narodu i etnosu i državi Crnoj Gori i iz srca sam stare Crne Gore, iz Cetinja, odnosno postojbinom iz plemena Kosijeri (selo Đinovići u Riječkoj nahiji, ranije Katunskoj). Nijesam kao pojedini došljak i nikad, niti iko moj bio konvertit. Ali, to nije suština ove polemike.

Uzgred rečeno, ja sam napisao u tekstu da je uvaženi dr Bojan Dimitrijević istoričar iz Instituta za savremenu istorije Srbije, te ne vidim gdje je to vidio gospodin Đurić Mišina da sam drugačije i neprecizno napisao. Izgleda, kroz njegovu dioptriju se vidi samo ono čega nema u stvarnosti ili u istorijskim izvorima, odnosno čega (makar još uvijek) nema u dostupnoj arhivskoj građi, dokumentima, predmetima, fondovima, zbirkama…

Ali, dotični gospodin se u istoriografiji bavi projekcijama, domišljanjima, gatanjem, imaginacijom, koja može biti simpatična i poželjna u raznim sferama, ali ne u istorijskoj i pravnoj nauci. Gospodin Đurić Mišina, koherentno tome, „zna“, očito kao da ga je dvorio i svijeću mu držao kao svjedok, da je Blagoje Jovović pucao i ranio poglavnika NDH Antu Pavelića, iako nema vjerodostojnih, autentičnih dokaza o tome. Esencijalno, to je najobičnija politički i ideološki determinisana propaganda priča, bajka, izmišljotina i podvala lakovjernima.

U ovom tekstu-reagovanju na moj tekst gospodin istoričar Veljko Đurić Mišina se drži onog gesla: ako nemaš izvora, činjenica i dokaza sam ih stvori ili izmisli. To što za njega i one koje isto tvrde kao on, ne važe pravila istorijske metodologije manje je važno. Važno je samo da se priča plasira i nametne, bez obzira na to što nije istinita ili se ne može dokazati da je istinita. Samo ako ima i pogotovo režimsku upotrebnu svrhu. No, suština je da tvrdnje bez dokaza ne važe ni u pravnoj ni u istorijakoj nauci.

Evidentno je da se uveliko u Srbiji i Crnoj Gori, nažalost, opet u potonje vrijeme medijski napadno, pronosi, servira i nameće neistina da je četnički emigrant u Argentini Blagoje Jovović bio 10. aprila 1957. u mjestu Lomas de Palamar, predgrađu Buenos Ajresa, i da je atentator na ustaškog poglavnika NDH dr Anta Pavelića, koji se već dugo vremena krio u Argentini, u kojoj je našao utočište kao bjegunac od suda, pravde i zakona nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Ta verzija da je četnička grupa samoinicijativno, na čelu sa Blagojem Jovovićem planirala, organizovala i izvela atentat na ustaškog poglavnika u emigraciji, lansirana je i objavljena krajem 1998. i tokom 1999. godine. Kad je tada ostarjeli Blagoje Jovović došao iz Argentine u Crnu Goru i „ispovijedio“ se, nakon tobože 42 godine „zavjeta ćutanja“ srpskom mitropolitu Amfilohiju Radoviću i ispričao mu priču da je on pucao na Pavelića i ranio ga sa sva metka….

To Jovovićevo kazivanje pretočio je potom u knjigu pod naslovom „DVA METKA ZA PAVELIĆA“ – „novinar“ Tihomir Tiho Burzanović. Tako da je u konačnici ispalo da se Blagoje Jovović nije ispovijedio u crkvi svom mitropolitu Amfilohiju Radoviću, a sveta tajna ispovijedi bi trebala biti strogo čuvana, nego „novinaru“ Tihu Burzanoviću, koji je potom objavljujući knjigu tu „ispovijest“ na sva zvona objavio da je svi čuju i znaju za nju.
Konkretno, tu četničku bajku ili fantaziju, kojom se željela i hoće postići poželjna slika prošlosti, združeno su javno eksploatisali kako staročetnici, tako i pripadnici i promoventi neočetničke velikosroske ideologije i politike. Kako tada, tako i dan-danas.

Hrvatski i ranije jugoslovenski istoričar prof. dr Hrvoje Matković u knjizi „Povijest Nezavisne Države Hrvatske“, Zagreb, 2002, str. 250, piše da je atentat na Anta Pavelića (koji se krio pod imenom Pablo Aranjos) izvršen u Argentini u Buenos Ajresu, u obližnjem naselju Lomas del Palomar, u blizini kuće u kojoj je živio 10. 4. 1957. Istoričar dr Matković piše da je Pavelića jedno lice pratilo i ranilo sa dva hica, ali nigdje ne pominje da je na Pavelića pucao Blagoje Jovović, niti da ga je on ranio, kao bilo ko da je to uradio od četničkih emigranata.

Sa ciljem da „stvore“ novog „nacionalnog heroja“, da izgrade novi „mit“ s političkom i ideološkom upotrebom, o Blagoju Jovoviću kao „osvetniku za sva srpska stradanja i patnje“, Vučićeva vlast u Srbiji tu „maštovitu“ naraciju odnosno lažibajku je objeručke prihvatila i na osnovu nje, a budući da veliča četnike, promijenila ime Zagorske ulice u Zemunu i dala joj ime ulica Blagoja Jovovića. Izgleda mi da se u zadnje vrijeme organizuju promocije knjiga o Blagoju Jovoviću u Crnoj Gori sa sličnim pretenzijama.

Ni naratoru te priče o atentatu na Pavelića – već poodavno preminulom Blagoju Jovoviću, ni bilježnicima i promoventima iste ili sličnih knjiga, u čemu je bio aktivan i sada je i gospodin Đurić Mišina, naravno, nije bilo od značaja da za tu priču njeni protagonisti nijesu ponudili nijedan istorijski izvor, nijedan dokument ili relevantno i vjerodostojno svjedočanstvo čime bi mogli potvrditi i učiniti koliko-toliko ozbiljnom tu, od starta, inače, neozbiljnu i obmanjivačku pripovijest pretjeranu čak i za seoska posijela.

Takođe, od značaja je reći da u objavljivanju i promovisanju Jovovićevih fantazija, „uspomena“ (ili naručene i naučene priče), niko od zagovornika tog propagandno-agitacionog i indoktrinarskog diskursa, nije konsultovao, a kamoli naveo, ni bibliografiju, literaturu, a posebno ne izvore različitog porijekla, koji svjedoče na tu temu, niti je ponudio, odnosno, prezentirao objavljene verzije (koje su potpuno drugačije od navedene) atentata na ustaškog poglavnika Anta Pavelića, koji je, inače, preminuo dvije godine osam mjeseci i osamnaest dana nakon atentata – i to u Španiji (Madridu) 28. decembra 1959. godine.

Valja reći da čuveni istraživač-istoričar akademik prof. dr Bogdan Krizman u knjizi „Pavelić u bjekstvu“ (1986) ne samo da Blagoja Jovovića ne pominje kao atentatora, nego nigdje ne piše da je to uradila četnička emigracija. No neki episkopi i brojni popovi SPC i u Crnoj Gori prigrlili su tu imaginarnu priču o Blagoju Jovoviću kao atentatoru na Pavelića a u tome se već „afirmisao“ gospodin Đurić Mišina kao civilno lice.

U promovisanju te maštovite priče osnov i smisao je očito širenje četničke kleronacionalističke politike i svetosavske ideologije – i izmišljanje novih „nacionalnih heroja“ i novih „legendi“ .

Napominjem i na činjenicu o tome da je navodno Blagoje Jovović pucao u Pavelića 1957, nije znala ni četnička emigracija u Argentini do 1999, što je i sam višedecenijski četnički emigrant Vladimir Ivanišević (zvani Kokotan) u Argentini priznao u jednom objavljenome tekstu poslije 1999.

To govori i o tome da četnička emigracija nije organizovala i izvela atentat na Pavelića, što je i logično budući na mnoge primjere koalicije četnika i ustaša u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv NOB-a i partizana i ratne sporazume između Draže Mihailovića i Anta Pavelića, odnosno njihovih poklisara. Iako nije u istom kontekstu, ali je važno reći da ne treba zaboraviti sporazum o podjeli Jugoslavije zaključen između dr Anta Pavelića i dr Milana Stojadinovića 1954. godine u Buenos Ajresu (Argentina). Iako Stojadinović nije bio četnik, rado se i brzo dogovorio sa Pavelićem u Argentini o saradnji na razbijanju Jugoslavije.

Pošto još uvijek nijesu dostupni istraživačima, relevantni istorijski izvori (UDBE/SDB bivše Jugoslavije ili njenih republičkih organa, kao ni izvori argentinskih vlasti, dokumenti stranih obavještajnih i drugih službi, itd.) o atentatu na Anta Pavelića 1957, teško da se može rekonstruisati, na činjenicama i dokazima, primarnim i prvorazrednim izvorima, zasnovana i provjerljiva priča o ranjavanju ustaškog poglavnika u izbjeglištvu.

U ovom kontestu, o tome može biti zanimljiva, u sažetoj formi prezentirana, verzija atentata na Pavelića, koju je 1992. objavio publicista i književnik Đurica Labović u knjizi pod naslovom „PET HITACA U PAVELIĆA (obaveštajni roman)“, a koju zastupnici Jovovićeve verzije atentata uopšte nijesu uzeli u obzir kao jednu od moguće tačnih, makar i djelimično. To, dakako, ne znači da je Labovićeva objavljena priča tačna, ali je svakako treba uzeti u obzir makar kao informaciju koja bi zahtijevala kritičku ocjenu i provjeru onih koji se tim pitanjem temeljnije dalje kane baviti.

Tu verziju atentata na Pavelića koju je objavio Đurica Labović (a koja je potpuno suprotna od ove koju je ranije iznio Blagoje Jovović, te koju je SPC s oduševljenjem usvojila kao i Vučićev režim u Srbiji), koncizno donosi, odnosno prepričava i novinar i pisac Marko Lopušina u knjizi „UBIJ BLIŽNJEG SVOG“. I ona ukratko glasi:
Poslije Drugog svjetskog rata, jugoslovenska komunistička vlast, njen državni vrh i tajna služba, pravili su planove ili likvidaciji ili obezbjeđivanju ekstradicija izbjeglih u inostranstvo kvislinga, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora u ratu, koje je smatrala ratnim zločincima, da bi se obračunali sa njima ili ih priveli pravdi i sudili im u zemlji.

Postojala je u vrhu poratne Jugoslavije namjera da se pronađe i uhvati u inostranstvu i poglavnik NDH Ante Pavelić, da se, ako već vlasti Argentine neće da ga legalnim putem izruče, isti kidnapuje, otme i prinudno prebaci i dovede u Jugoslaviju da mu se sudi. Kad je jugoslovenska vlast saznala da se Pavelić s porodicom krije u Argentini, jugoslovenska UDBA poslala je Slobodana Uču Krstića da ispita mogućnosti hvatanja Pavelića i solucije njegovog prebacivanja, odnosno prinudnog dovođenja u Jugoslaviju.

Prema ispitivanjima Krstića postojala je realna šansa da se to može fizički uraditi i kidnapovati Pavelić. Stoga je navedeni Krstić krenuo u akciju i navodno pronašao dva jugoslovenska emigranta koja su za novčanu naknadu pristala da otmu Pavelića. Međutim, u međuvremenu jugoslovenska UDBA je odustala od te namjere, jer je smatrala teško izvodljivom, rizičnom i skupom.

Iako nema zvaničnih dokumenata o tome, po iskazima Labovića, koje prenosi i M. Lopušina, navodno je neko iz službe donio odluku da se puca na Pavelića, a taj neko bio je beogradski avanturista pod imenom „Žarko“ (ne pominje mu se prezime), koji je navodno djelovao po uputstvima iz jugoslovenskog diplomatsko-konzularnog predstavništva Jugoslavije u Argentini, te se pominje u tom smislu diplomata Boško Vidaković da je vodio rečenog agenta. Ta akcija atentata na Pavelića šifrofana je pod imenom ovog tajnog agenta „Strela“.

U SDB-u Jugoslavije tu akciju su vodili Edi Brajnik i Milan Vasić. Egzekucija je bila planirana za 10. april 1957, kada Pavelić odlazi na ručak u centar Buenos Ajresa. Prema objavljenoj priči Đurice Labovića u navedenoj knjizi, atentator UDBA pod imenom „Žarko“ je toga dana nasred ulice ispalio pet hitaca (metaka) na Anta Pavelića i odmah sio u auto i njime pobjegao i zatim napustio Argentinu.

Labović piše da je Pavelić ranjen, ali da je preživio atentat i da je od njegovih posljedica preminuo u Madridu 28. decembra 1959. godine. To je suština Labovićeve objavljene priče o atentatu na Anta Pavelića. Naravno, to je jedna od verzija koja je do sada poznata i ne može se, još uvijek, provjeriti i reći da je ona istinita. Ali postoji, na nivou publicističkog kazivanja. Za naučne krugove ni navedena priča kao ni ona Blagoja Jovovića nije ozbiljna, jer bez činjenica i dokaza se ne može nešto prihvatiti da je tačno ili osnovano.

Na kraju, umjesto zaključka želim kazati: Očigledno je, da je sve ovo što sam naveo kao činjenice, suviše komplikovano i zahtjevno za mog oponenta. Oprostio bih mu sve, pa čak ozbiljno uzeo u razmatranje njegove početničke nebuloze, ako mi se samo odgovori na jedno rposto pitanje: ima li igdje bar još neki izvor o tome da je Jovović „atentator“ osim njegovog samohvalisećeg iskaza?

Prosto, da prostije ne može biti i nadam se, ne toliko teško pitanje? Veljko Đurić Mišina traži poput Jovovića da mu vjerujem na riječ.

Autor je pravnik i istoričar iz Cetinja

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.