Danas kada postajem vještica

Želim da napišem ovaj tekst iz nekoliko razloga. Prvo, da objasnim ljudima oko sebe šta se desilo. Drugo, da pokušam argumentovati zašto mislim da se to ne tiče samo mene. I treće, da javno reagujem.

Da se razumijemo, radije bih provodila vrijeme na književnoj rezidenciji u Sarajevu pišući prozu. Osjećam, međutim, potrebu da konstatujem očigledno, jer se ono očito još uvijek, u našem društvu, ne vidi. Ne pišem, stoga, nikakav književni tekst. Ne pišem esej. Ne pišem naučni rad. Ne pišem status na društvenim mrežama.

Pišem pismo Beogradu, gradu koji je od početka avgusta ove godine moj novi dom, ili bi makar trebalo to da bude. Ne želim ovdje ulaziti u to zašto Beograd smatram gradom nepodesnim za ljude i ljudski život, to je neka druga tema i mislim da je mnogima već jasno šta bih o tome imala reći. Želim govoriti o lovu na vještice.

Ostavljam zato druge teme za neko sljedeće stoljeće. Mi smo, nažalost, još uvijek u onom gdje odrasli, obrazovani ljudi upiru prstom u vještice. To je slika nas i tog našeg velegrada, čiji se dim uvukao ljudima ne samo u pluća nego i u krvotok, u prevoje moždane opne, tako da hodamo kroz te svoje zadimljene dane poput nervoznih utvara, sve manje sposobni za ljudskost, sve više spremni na napad, s dimom u očima.

U takvom se društvu, društvu dima, neljudskost najbolje krije, pretvara se u modus operandi, prihvata kao normalno stanje stvari, i pored nje prolazimo bez riječi, preskačemo je kao rupe po trotoarima na koje smo već navikli toliko da bismo se spotaknuli kada bi ih neko popravio.

Moj je ulazak u taj dim bio svjestan. Nisam nikada idealizovala gradove. Dok su mi prijatelji pisali kako mi zavide što živim u Barseloni, ja sam bježala od policije koja je ispaljivala gumene metke na svoje građane i građanke i tukla ih pendrecima jer su stavili listić u glasačku kutiju.

Tamo sam, u španskoj postfrankističkoj monarhiji, vidjela šta radi fašizam kada se ne očisti iz korijena, kada se presvuče u fino ispeglano odijelo demokratije, a ne promijeni uneređene gaće. Ja nisam bila žrtva tog fašizma, ja sam bila svjedokinja drugim žrtvama. To mi je bilo predškolsko obrazovanje pred dolazak u Beograd. Bila sam pripremljena na povratak na Balkan, budući da cijeli život imam posla sa fašistima.

I cijelog života ću raditi sve što mogu da im makar smetam, ako već nisam dovoljno uticajna, jaka ili sposobna da ih se u potpunosti riješim. Fašizam je u mojoj okolini prisutan još od dana kada je moj deda, kao dječak sa tifusom, izašao iz koncentracionog logora, do dana kada sam u svom gradu, Banjaluci, vidjela druge dječake i djevojčice kako mijenjaju imena ili odlaze.

Fašizam je tu i danas, kada živim u Beogradu, te provodim dosta vremena u Zagrebu i Sarajevu, i u svim ovim gradovima nailazim na mržnju što se osjeća poput kakve vibracije koja ne prestaje decenijama nakon što smo udarili pesnicom u taj sramotni gong. Onda sam doživjela da me čovjek koji bi trebalo da se bavi žrtvama tog istog fašizma radije bavi mojim tijelom, koje mu smeta, mojom poezijom, koja mu smeta, i mojom familijom, koju je okarakterisao kao transgeneracijski bolesnu.

Ne progovaram, međutim, ni ovdje kao žrtva. Progovaram kao građanka. I kao vještica.

KNJIŽEVNA KRITIKA ZA PRENERAŽENE ISTORIČARE

Gospodin Veljko Đurić Mišina, direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu, napisao je otvoreno pismo mom ocu, Dušanu Bastašiću, predsjedniku Udruženja Jadovno 1941. Nisam istoričarka, i nemam mnogo veze ni sa tim muzejom, ni sa Udruženjem moga oca, niti bih se bavila stvarima za koje nisam kompetentna.

I za jedno i za drugo veže me samo priča o mojim precima koji su stradali četrdesetih u NDH, dok se moj književni rad bavi, između ostalog, zločinima počinjenim u BiH devedesetih godina. To, međutim, ne znači da njihov rad smatram manje važnim ili frivolnim, samo sam neko ko se, isključivo u književnoj formi, bavila drugim periodom i drugim traumama. Ne ulazim dakle u njihovu prepirku, niti sam sposobna da ocijenim ko je u pravu, niti je to moj posao.

Koliko sam uspjela shvatiti, moj otac i gospodin Mišina ne slažu se oko metodologije, broja žrtava, i uopšte pristupa istraživanju istorijskog perioda koji ih obojicu zanima.

Ništa, dakle, što bi imalo ikakve veze sa mnom ili mojim radom. Ipak, u ovom otvorenom pismu, koje je objavljeno na zvaničnoj Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida, gospodin Mišina bavi se književnom kritikom.

Izvlačeći stihove iz moje pjesme „Epske gume“ (koja je objavljena u novosadskom časopisu Polja, kao i u mojoj zbirci Naivni triptih o Bosni i umiranju nagrađenoj i objavljenoj u Zaječaru u sklopu Dana poezije), gospodin Mišina želi da dokaže kako sam ja bolesna, kako bi imao dodatni argument u želji da diskredituje mog oca.

NJegova kritika, koja bi trebalo da se odnosi na metodologiju istraživanja žrtava genocida, svela se dakle na dokazivanje nekakvog esencijalnog grijeha koji se prenosi sa Bastašića na Bastašića.

Cijelo pismo dostupno je na Fejsbuk stranici Muzeja žrtava genocida. Ovdje u cjelosti prenosim paragraf koji se odnosi na mene:

„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu, ali će posvedočiti o neuspešnom roditeljskom odgoju Dušana Bastašića, koji, svedoci smo, pokušava preko interneta da vaspitava naciju, a u sopstvenoj kući ima kćer-pesnikinju koja poetizuje koitus sa dželatima rođene familije. Lana Bastašić, takođe potomak ‘žrtava Pokolja’, kako to voli da ističe Dušan Bastašić, ukrašena je čudesnim tetovažama, prikladnim standardnom pokloniku ‘Noći veštica’, a poznata je i kao autorka lezbejskih pripovedaka.“

ANALIZA TEKSTA

Ovaj paragraf me fascinira iz nekoliko razloga. Prvenstveno kao spisateljicu, jer uvijek volim kada neko uspije u samo nekoliko rečenica u potpunosti otkriti svog književnog lika i učiniti da on bude dosljedan u svojoj nebulozi. Lošiji pisci bi od gospodina Mišine napravili razvodnjeni roman, dobri bi ga samo pustili da govori.

No, pogledajmo pobliže njegove riječi, stavimo ih na sto i secirajmo ih:

„Ovako blasfemična i suluda modernistička naklapanja neće ući u neku antologiju poezije o genocidu“ – moja poezija je dakle blasfemija. Riječ blasfemija znači pogrdno ili uvredljivo izražavanje o nekoj svetinji. Ona se u antičko doba i srednjem vijeku kažnjavala smrtnom kaznom ili različitim metodama mučenja: kidanjem jezika, npr. gospodin Mišina, dakle, koristeći ovu riječ, ukazuje da sam ja u svojoj pjesmi govorila o nečemu svetom i tome se narugala. Svetinja je za njega, ako pratimo tu logiku, žena, a blasfemija je koitus sa neprijateljem.

Isto tako, moja pjesma nije „modernistička“, ni po formi, ni po tematici, ni po vremenu u kojem je nastala. Ali, za razliku od mene koja se ne bavim istoriografijom, gospodin Mišina se bavi oblašću za koju nije kompetentan.

Dalje, svakako ne očekujem da ova pjesma uđe u bilo kakvu „antologiju poezije o genocidu“, budući da ona o genocidu ne govori. Moja pjesma je metafora ženskog bijega iz muškog mita o Jugoslaviji.

Ona govori o dvije žene, Hrvatici i Srpkinji, koje napuštaju velike muške priče u kojima jedino mogu biti tijela. U pričama postjugoslovenskog klerikalnog patrijarhata, žensko tijelo služi zadovoljavanju muškarca, rađanju djece, i umiranju. Ono što je gospodinu Mišini zasmetalo, jeste riječ „tucao“, jer bi mu valjda više odgovaralo da u stihovima koji govore o silovanju koristim kleru prihvatljivije „vođenje ljubavi“.

Izvinjavam se unaprijed onim čitaocima i čitateljkama kojima sam ovim pasusom uvrijedila znanje i inteligenciju, i koji imaju minimalne kognitivne sposobnosti da shvate šta je metafora i kako se u književnom tekstu koristi.

Idemo dalje. Ja sam „kćer-pesnikinja“. Ne znam čime da dočaram svoju fascinaciju ovom crticom u sredini, koja moj identitet spisateljice stavlja u direktnu vezu s tim da sam ćerka nekog Oca.

Ja ne mogu prosto biti „pesnikinja“, ne, ja moram biti dovedena u vezu sa nekim muškarcem, jer ja kao jedinka ne postojim. Da imam, npr, muža i da je gospodin Mišina pisao njemu, onda bih bila „supruga-pesnikinja“.

Moji, dakle, blasfemični stihovi nisu čak ni proizvod mog rada, mog mozga i mojih ruku, oni pripadaju mom Ocu, oni su odraz njegovog (ne)rada i nesposobnosti da svoju kćer ukroti, upristoji, i pokori. Poezija koju pišu žene tu je, insinuira gospodin Mišina, da kaže nešto o muškarcima koji te žene oblikuju.

Da li ja „poetizujem koitus sa dželatima rođene familije“? Gospodin Mišina ponovo pravi početničku grešku kao neiskusni književni kritičar i tumači junakinju moje pjesme kao autobiografski vapaj. On, takođe, vjeruje da postoje teme koje nisu dovoljno lijepe da budu poetizovane.

Dok ustaše i četnici siluju žene, trebalo bi da pišemo sonete o zalasku sunca. Trebam li ponovo vrijeđati tvoju inteligenciju, čitaoče ili čitateljko, objašnjavanjem da su sve životne teme pogodne da budu obrađene u književnom tekstu, i da je jedino umješnost autora ili autorice ta koja može da im doda ili oduzme vrijednost? (Sjetimo se onih, kako ih gospodin Mišina zove, „modernističkih naklapanja“ u najvećem modernističkom romanu, Uliksu, kada gospodin Blum obavlja veliku nuždu, prvi put u književnosti.) Koitus, dakle, za direktora Muzeja, nije književna tema i nije tu da se poetizuje, a o silovanju valja ćutati, jer će se Otac na zemlji, i Otac na nebu, strašno uvrijediti.

Ne zbog toga što je silovanje počinjeno, nego zato što se o njemu govori prljavim jezikom.

Dolazimo, polako, i do moga tijela. Ja sam, kako kaže gospodin Mišina, „ukrašena čudesnim tetovažama“. Ovdje bih samo zastala i skrenula vam pažnju na trpni glagolski pridjev. Ja se, dakle, nisam ukrasila, nego sam ukrašena, kao kakva jelka, ili maloljetna nevjesta.

Složila bih se da su moje tetovaže čudesne – radili su ih odlični umjetnici i umjetnice u Banjaluci, Beogradu, i Barseloni. Stižemo, napokon, i do optužbe da sam poklonica „Noći vještica“ i da to dokazuju moje tetovaže.

Ne znam kako je gospodin Mišina, kakvim rentgentskim vidom koji mu omogućava njegova čista hrišćanska vjera, uspio vidjeti sve moje tetovaže, ali su, prema tome što govori, citat iz Ovidijevih Metamorfoza, simbol na tibetanskom sanskritu, geografske koordinate jedne plaže, prvo slovo abecede i azbuke, citat iz Talasa Virdžinije Vulf, pa čak i stih jedne pjesme DŽoj Divižna, dokazi da sam ja poklonica „Noći vještica“.

Pretpostavljam da mu je najviše zasmetala Margarita koja leti na mom lijevom ramenu. To ima smisla, budući da je i sam gospodin Mišina poput kakvog sporednog lika iz Bulgakovljevog romana.

Da li sam pisala „lezbejske pripovijetke“? Pisala sam priče o svim ljudima koji su u ovom društvu obespravljeni upravo zato što funkcioneri poput gospodina Mišine smatraju da su ti ljudi manje vrijedni i da ne zaslužuju jednak životni, ni književni prostor.

Ranije u tekstu, gospodin Mišina takođe ističe negodovanje jer sam se deklarisala kao bosansko-hercegovačka spisateljica, time dokazujući da on Bosnu i Hercegovinu ne smatra geografskim pojmom i prostorom na kojem obitavaju kako Bošnjaci, tako i Srbi i Hrvati, i mnoge druge manjinske grupe, već je homogenizira kao nešto antisrpsko, vrijeđajući time upravo srpsko stanovništvo koje tamo živi.

Ja jesam bosanskohercegovačka spisateljica po svom obrazovanju i varijanti jezika na kojem pišem, (jezika koji zovem srpsko-hrvatski jer bolji naziv za njega nemam, a on se ne uklapa sasvim u pravopis ni jednog ni drugog navedenog jezika, u njihovim „čistim“ varijantama), jednako kao što sam po porijeklu srpska spisateljica, a po pasošu hrvatska. Tu šarolikost svog identiteta smatram privilegijom, kao žena i kao autorica. I kao autorka.

Važno je dodati i to da je direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve, gospodin Radovan Pilipović, u komentarima koji prate tekst gospodina Mišine, takođe pokazao sklonost bavljenju književnom kritikom, te u mojim stihovima pronašao dokaz da ja „drešim gaće za ustaše“, o čemu je pravovremeno obavijestio i moga oca.

NOĆ VJEŠTICA

Ovdje dolazimo do toga zašto smatram da je pismo gospodina Mišine važnije i od moga oca, i od mene, ponajviše od moje poezije, a tiče se svih nas. Govorimo ovdje o direktoru jedne državne institucije koji javno, i u ime te institucije, komentariše žensko tijelo i pritom koristi srednjovjekovni jezik obilježavanja tog tijela, jezik koji je nekada te iste žene vodio na lomaču (što bi on, kao istoričar, trebao znati).

To što gospodin Mišina danas nema način da mene javno spali u bukvalnom smislu, ne znači da treba da ignorišemo činjenicu da je njegov jezik jezik javnog spaljivanja. Zločini koji su se vijekovima činili protiv Drugoga, onoga što je viđeno kao neprirodno i tuđe, varvarsko, nisu se dogodili odjednom, u nekakvom somnambulističkom društvu koje je na trenutak zatvorilo oči, već su proizvod konteksta koji je zadojen jezikom mržnje i obilježavanja.

Jezik, koji mi već tradicionalno ignorišemo kao da je njegova funkcija isključivo komunikativna i kao da on nema nikakve veze sa društvom koje na njemu razmišlja, govori, radi, voli, i mrzi, taj je jezik vrsta atmosfere u kojoj su se postigli optimalni uslovi za rast mizoginije, od književnog kritičara koji me pipao jednom ispod stola, do onih koji danas siluju maloljetnice, kao i onih koji, u evropskim sudnicama, te silovatelje puštaju na slobodu.

Treba uložiti napor da se ta veza između seksističkog jezika i seksističkih sudija ignoriše. I treba biti ili glup ili licemjeran da se mnogobrojni slučajevi nasilja nad ženama, slučajevi čiji broj raste svaki dan, okarakterišu kao specifične, pojedinačne, nepovezane epizode koje nemaju nikakve veze sa društvom u kojem su se desile, ili kontekstom u kojem nikome ne smeta to što sintagma „ženska glava“ ima negativne konotacije.

Ukoliko je danas u Srbiji moguće da direktor institucije koja se zove Muzej žrtava genocida javno povezuje jednu ženu sa vješticama, zbog njene poezije, a da se na to ne odgovori, onda smo saučesnici/e u kreiranju konteksta koji ženama govori da ćute, da se lijepo izražavaju, da ne ukrašavaju svoje tijelo, da budu pokorne, i da, kao kćeri-pjesnikinje, kćeri-pravnice, kćeri-doktorice, kćeri-političarke, poštujemo očeve svoje, na zemlji i na nebu, tako što ćemo si začepiti usta i ćutati o našem iskustvu.

Ukoliko odlučimo da ignorišemo sve ovo kao prosto bulažnjenje jednog iznerviranog i neobavještenog starca, onda šaljemo poruku da je danas u Srbiji, u 21. vijeku, normalno žene zvati blasfemičnim vješticama. Ukoliko prihvatimo ovaj jezik, onda nemojmo biti licemjeri, i nemojmo se čuditi ako, kroz koju godinu, opravdani jezikom mržnje koji emituju institucije, muškarci te iste vještice istuku, siluju ili ubiju. Jer nasilje se ne rađa u šakama, nego u idejama.

Šake su samo fizički produžetak nasilnih ideja koje su započeli oni koji šake ne koriste, pa ih onda lijepo mogu i oprati od događaja koji su njihove ideje inspirisale. Ja ovdje ne pozivam na cenzuru gospodina Mišine, koji je htio, zapravo, cenzurisati i očistiti moju poeziju. Ja pozivam na odgovor njegovom jeziku.

Našim ćutanjem mi učestvujemo u tom pranju ruku. Ćutanje je politički stav, jednako ideološki koliko i protest od stotinu hiljada ljudi.

Ćutanje je zalijevanje posađenog jezika mržnje. Ćutanje je, naposlijetku, izbor privilegovanih koji će vrlo brzo zahtijevati da se ta tišina prekine u trenutku kada oni sami, ili demografska grupa kojoj pripadaju, budu dovedeni u istu situaciju.

Mnogi su mi rekli, dobronamjerno, „ma pusti budalu“. Ali moje nije da puštam budale, nisam ja nikakva cirkuska šaptačica budalama, pa da ih onda puštam, kao da ih držim u kakvom kavezu i ne dozvoljavam im da budale. Ovo nisu budale. Ovo su stotine glasnogovornika mržnje koji podstiču diskriminaciju svega što ne osnažuje njihov krhki kleropatrijarhalni identitet. Ovo je društvo u kojem je jedan dečko pretučen jer je nosio torbu pogrešne boje.

Ovo je društvo u kojem je moja prijateljica pretučena jer je sjedila u kafiću sa svojom djevojkom. Ovo je društvo u kojem kritikujemo silovane djevojčice da nisu dovoljno dobre žrtve. Ovo je društvo u kojem će se jezik koji implicitno opravdava ovo nasilje širiti poput dima, a mi ćemo reći „ma pusti budalu“.

Društvo koje pušta budale ne treba da se žali ako budale njime vladaju.

Moram priznati da, kao književnog lika, ja razumijem gospodina Veljka Đurića Mišinu. On je do srži dosljedan kontekstu koji ga je napisao. Razumijem da su takvi kao on dugo djelovali i progovarali u društvu koje im je dalo prostor i podršku, da su se uljuljkali u atmosferi koja ih kao takve i pretpostavlja.

Međutim, sada su naletjeli na jednu tvrdoglavu „žensku glavu“, čiji deda – žrtva istih zločina koje bi taj muzej trebalo da predstavlja – nije u jedanaestoj godini preživio koncentracioni logor kako bi mu unuka bila krhka mala kćer-pjesnikinja koja ćuti i pušta budale. Reagujem na nečiju malu glupost, jer male gluposti rastu i stasavaju u velike u društvima koje im to dopušta.

Reagujem zato što me je, ne zna to gospodin Mišina, odgojio i Danilo Kiš, i jer mi se njegovo „zašto niko ne reaguje?!“ urezalo u svijest građanke, jednako kao što su mi se njegove knjige urezale u literarnu svijest.

Reagujem javno jer ne mislim više puštati budale, ne zato što se radi o meni, već zato što se radi o jeziku našeg društva i njegovim „direktorima“.

Ja nisam žrtva silovanja, niti žrtva nasilja, niti na bilo koji način izjednačavam iskustvo tih žrtava sa mojim. Ono što, međutim, radim jeste objelodanjivanje jezika označavanja Drugog u javnom prostoru. I to radim kao vještica, a ne kao žrtva.

Ovim pismom, dakle, javno revindikujem termin vještica, oduzimam ga gospodinu Mišini i kleropatrijarhatu, i prisvajam kao simbol ženske moći i samostalnosti.

Pozivam, takođe, sve druge vještice srbijanskog, ali i hrvatskog, bosanskohercegovačkog i crnogorskog društva, da prestanu puštati budale, i da ustanu protiv onih koji nas godinama zaćutkuju. Iako naše metle, nažalost, ne mogu letjeti, one svakako mogu da pometu nazadne, i nasilne, ostatke fašizma i mizoginije u svim njihovim oblicima.

Sarajevo, novembar 2019.