Dodik i Čović ne ruše BiH

Bojim se da vaša novinarka, a ovo joj čini mi se nije prvi put u izvještajima iz BiH, ima neadekvatnu percepciju i privid saznanja da u svom tekstu govori istinu.

Ali nažalost u pomenutom tekstu koga ste objavili, kao i u većini njenih dosadašnjih tekstova sa političke scene BiH, istina je poprilično iskrivljena, jer očigledno ne postoji spremnost da se govori bez simulacije, bez falsifikovanja pa i bez pristrasnosti.

Nije tačno da, kako to naslov u vašem listu sugeriše, „Dodik i Čović u tandemu ruše BiH“.

Prije bi se moglo reći da to, upornim odbijanjem poziva na dijalog sa ostala dva konstitutivna naroda, čini vodeći političar bošnjačkog naroda i lider vodeće bošnjačke partije SDA Bakir Izetbegović, poznat po tome što je islamski radikalizam pretvorio u opasnu političku ideologiju, sa kojom mlatara, oživljavajući i sada kada su zategnuti odnosi u BiH, ratnički neoprimitivizam plašeći sopstveni narod ali i ostale narode u BiH izjavama o mogućem ratu, umjesto da prihvati dijalog sa liderima ostalih naroda, prihvatajući tako i normalnost civilnih vremena i vrline civilnog društva.

Naravno sve to pod uslovom da se mane sna o unitarnoj BiH, te upornog pokušaja dominacije Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima, te da BiH bude zemlja zasnovana na ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda, kako to u Dejtonskom sporazumu i piše.

Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik u više navrata je jasno rekao da se on bori za ustavnu BiH a ne za raspad BiH, dodavši jasno i glasno da u Republici Srpskoj ne postoji ni jedan plan za secesiju, već da postoji samo razmatranje ukoliko u BiH ne postoji dogovor koji će zadovoljiti sve, šta i kako dalje?

„Mi nikog nećemo ovdje ugroziti, mi nemamo nikakvu ratnu priču. Ja neću rat“, decidan je Dodik u svojim izjavama i naglašava da ,,za status Republike Srpske neće žrtvovati mir“, pozivajući na poštovanje Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH koji je donesen u Dejtonu a potvrđen u Parizu, i Ustava koji je njegov sastavni dio -Aneks 4.

Ne znam gdje tu vaša novinarka vidi rušenje BiH!?

Ustav opet jasno kaže da sve što izričito nije dato BiH u nadležnost to pripada entitetima. BiH nema nadležnost za vojsku, za pravosuđe, za fiskalni sistem i obavještajnu agenciju. Nema pravo na zemljište, nema pravo na šume… itd. Dodik se upravo bori da se te nadležnosti shodno Ustavu vrate na entitete, tačnije da se ispoštuje slovo Ustava.

Što se tiče Oružanih snaga BiH Dodik je u više navrata ponovio da je za BiH najbolje da ona bude demilitarizovana ili da se smanji broj pripadnika Oružanih snaga, da ostane u prvom ciljanom okviru, da se smanje troškovi, da se definiše i da može kao takva da egzistira i dalje. Dodik se upravo zalaže , da se te prenesene nadležnosti, shodno Ustavu, vrate na entitete.

Za one koji se bave krizom u BiH potrebno je napomenuti da se kriza tu davno nastanila, zato što BiH nema bazični dogovor o sebi, već je jednim dijelom okrenuta međunarodnom intervencionizmu.

Još na sastanku Vijeća socijalističke internacionale u Ženevi 2007., dakle prije 15 godina, pa sve do danas Dodik je govorio i govori o potrebi jačanja BiH kao demokratske , složene i decentralizovane zajednice koja počiva na principima Dejtonskog sporazuma i u kojoj će se podjednako voditi računa o interesima njenih konstitutivnih naroda i svih ostalih građana i u kojoj će uloga međunarodne zajednice biti značajno redefinisana kako bi se umjesto njenog intervencionizma stvorili uslovi za jačanje unutrašnjeg dijaloga i dogovora kao i veće odgovornosti domaćih političkih struktura.

Dodik je tada u Ženevi naglasio da „mandat međunarodne zajednice u postartnom periodu je, s jedne strane, dao mnoge dobre rezultate u smislu pomoći BiH, da se stabilizuje, konsoliduje i krene putem obnove i razvoja. S druge strane, imao je i određene negativne efekte jer je stvorio totalnu zavisnost BiH od međunarodne zajednice i njenih intervencija, čime je u značajnoj mjeri onemogućen domaći politički potencijal u preuzimanju odgovornosti za sudbinu zemlje.

Jednostavno rečeno, promjenom mandata međunarodne zajednice domaće političke partije bi, umjesto čekanja na njeno intervenisanje, morale da se ponašaju odgovornije i da traže rješenja za unutrašnja pitanja kroz međusobni dijalog i pregovore i na taj način postignu dogovore koji bi bili od koristi za cijelu zemlju i sve njene narode, a ne bi služili zadovoljenju uskostranačkih interesa“.

„Značaj ovakvog unutrašnjeg dijaloga“ rekao je te 2007. godine Dodik, „posebno je bitan kada je riječ o evropskom putu BiH, što po prirodi stvari, ispunjavanje uslova za ulazak u EU u potpunosti isključuje nametanje odluka Visokog predstavnika.

Nažalost, pojedini politički lideri i stranke, namjerno ignorišu specifičnost briselske faze i ne želeći da učestvuju u donošenju razumnih rješenja koja bi bila istovremeno prihvatljiva i za BiH i za EU, a zasnovana na unutrašnjem dijalogu, stavljaju državu u stanje kontinuiranog gubljenja vremena.

Napominjući tada da i sama EU vidi nastavak egzistiranja OHR u dosadašnjoj formi, s mogućnošću nametanja zakonodavnih i drugih rješenja mimo i iznad volje legalno i legitimno izabranih struktura vlasti.

To predstavlja ozbiljnu smetnju procesu približavanja Evropskoj uniji i čini BiH znatno drugačijom od ostalih balkanskih zemalja, koje su uključenje u proces stabilizacije i pridruživanja, a koje je još tada Evropska unija definisala kao okvir za evropsku perspektivu zemalja Zapadnog Balkana, zaključio je te 2007. godine Dodik, još pre skoro 15. godina i dodao tada u Ženevi da „kakvu god budućnost budemo gradili, moramo da vodimo računa da je za trajnu stabilnost BiH, ali i regiona u cjelini, neophodno očuvati taj delikatni balans uspostavljen Dejtonskim sporazumom“.

Na tome je godinama insistirao sve do današnjeg dana ali lideri bošnjačkog naroda umjesto unutrašnjeg dijaloga nadali su se da njihov posao može da odradi samo međunarodna zajednica svojim intervencionizmom, i oslanjajući se na tu mogućnost bježali su od dijaloga unutar BiH, jer nisu bili spremni da se oslobode svojih opsesija, fanatizma i averzije, pokazujući svoju veliku sklonost prema samodovoljnosti i nekritičnosti.

Na svemu tome izrečenom na sastanku Vijeća socijalističke internacionale 2007 godine u Ženevi Dodik je insistirao do današnjeg dana.

Jedino je Dragan Čović, lider HDZ-a, pokazao spremnost na dijalog i dogovor kojim bi se riješila sva sporna pitanja u BiH pa svakako i ono ključno da mogu birati svog člana Predsjedništva BiH a ne da im bira Bakir Izetbegović i njegove pristalice.

Proces dekonstituisanja hrvatskog naroda vezano za izmjenu izbornog zakona je nešto na čemu Hrvati unutar BiH insistiraju već godinama i otuda odluka Hrvatskog narodnog sabor da će u suprotnom „pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH na načelima federalizma i konsolidacijske demokratije kojom će se osigurati potpuna ustavna ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH“.

To nije bila prijetnja, već potez na koji je zbog opstrukcije političkih lidera Bošnjaka predvođenih Bakirom Izetbegovićem, koji bježi od bilo kakvog dogovora, Hrvatski narodni sabor bio primoran.

Znači Dodik i Čović, koji zagovaraju unutrašnji dijalog u BiH i tako rješavanje svih problema, ne ruše BiH već je ruše oni koji bježe od tog dijaloga i prizivaju strance da im oni rješavaju probleme.

Srbi i Hrvati unutar BiH žele da budu slobodni bez ikakvog pokušaja majorizacije, bez ugrožavanja tuđih nacionalnih, vjerskih, kulturnih, ljudskih i manjinskih prava, uvijek spremni na dijalog unutar BiH, svjesni da bez dijaloga nema normalnog i slobodnog društva.

Autor je savetnik srpskog člana Predsedništva BiH Milorada Dodika