„Nisam pominjao boju kože Bošnjaka i Jevreja“

Krenimo redom.

Prvo, konferencija koju su organizovali Memorijalni centar Srebrenica i Svjetski jevrejski kongres pripremana je skoro godinu dana. Tokom priprema smo, kao što možete pretpostaviti, međusobno komunicirali i razgovarali o stvarima koji opterećuju međusobne odnose Bošnjaka i Jevreja.

Pitanje Drugog svjetskog rata je, naravno, bilo neizbježno u tim razgovorima. Odatle je proisteklo moje izvinjenje, iz višečasovnih razgovora sa Menahemom Rozensaftom, izvršnim potpredsjednikom Svjetskog jevrejskog kongresa, aktivistom, pjesnikom, piscem i velikim prijateljem moje zemlje.

Drugo, oni koji za razliku od izvjesnih Dejana Bursaća i Stefana Radojkovića pročitaju govor prije nego što se na njega osvrnu u govoru će naći eksplicitan spomen Nezavisne Države Hrvatske i onih Bošnjaka koji su bili njene sluge u Drugom svjetskom ratu.

Treće, nigdje nisam spomenuo „boju kože“ – i Jevreji ubijeni u Holokaustu su bili bijelci, pa ti to stoga bilo besmisleno – nego sam rekao da su Jevreji ubijanih četrdesetih godina sa istim ili sličnim motivom s kojim su Bošnjaci ubijani devedesetih godina dvadesetog vijeka – zbog kože s kojom su se rodili.

I posljednje, moram reći da razumijem bijes pseudonaučnika i pseudonaučnih institucija u Srbiji: ovo je prvi put da takvi neće pisati istoriju masovnog uništenja nesrpskog stanovništva bilo gdje u bivšoj Jugoslaviji. Za to će se pobrinuti moja generacija. I mogu nas samo pobiti da nas spriječe u tome.

Pravo da o Nijemcima pričam kako god hoću su mi kupili moj đedo Demir, ponosni pripadnik KNOJ-a, kao i brojni drugi Bošnjaci u partizanima, od Fadila Jahića preko Osmana Karabegovića do Avde Hume. Toliko o vašim ‘nemačkim’ prijateljima i njihovoj duševnoj uznemirenosti.

U NASTAVKU JE MOJ INTEGRALNI GOVOR NA KONFERENCIJI O KOLEKTIVNOM SEĆANJU ODRŽANOJ 10. JULA U POTOČARIMA:

Dame i gospodo, dragi prijatelji,

Hvala vam što ste došli. Prije nego što se posvetim konferenciji, dopustite mi da se obratim našim prijateljima i saveznicima iz Svjetskog jevrejskog kongresa. Nemam nikakav službeni mandat – osim direktora Memorijalnog centra Srebrenica – ali osjećam duboku potrebu da na ovom mjestu kažem sljedeće:

Prije osamdeset godina jedan dio mojih sunarodnika stavio se u službu njemačke nacističke ideologije i naudio vama, vašem narodu, vašim očevima i majkama, djedovima i bakama. Ja vam se zbog toga izvinjavam i nadam se da ćete u vašim srcima naći mjesta za oprost.

Činim to ovdje, na mjestu koje predstavlja gravitacioni centar svih naših stradanja u dvadesetom vijeku iz dva razloga. Prvo, zato što želim da pokažem da nijedna historija nije elegantna: svaka je grbava i krivudava, ali nemamo izbora nego je prihvatiti.

Drugo, zato što vam se obraćam u ime potomaka, djece i unuka generacije Bošnjaka koja je ubijana sa identičnim ili sličnim motivom devedesetih zbog kojih su vaši preci ubijani četrdesetih godina prošlog stoljeća: zbog kože s kojom su se rodili.

Osjećam obavezu prema historiji da kažem i sljedeće: oni koji su služili u 13. Waffen SS diviziji ili bili sluge ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske, nisu to činili u ime našeg naroda.

Njihova djela ne govore u naše ime ni danas. Naš narod i zemlja su bili porobljeni i pod okupacijom, naš glas je bio ugušen. Ako je neko imao pravo da govori u naše ime, to su bili bosanskohercegovački partizani i antifašisti poput Fadila Jahića, Pašage Mandžića, Avde Hume i brojnih drugih. U naše ime je govorio Derviš Korkut, koji je rizikovao svoj i život svoje porodice da spasi najvažnije što jedan narod može imati – pamćenje o sebi – kada je od nacista sakrio Hagadu.

Želio bih da vam se izvinim i zato što se u mojoj zemlji danas drže mise zadužnice za ubice Jevreja iz vremena Holokausta; što se grade groblja za domobrane i ustaše i krvavo cinično nazivaju „grobljima mira“; zato što u mojoj zemlji Jevrej ne može po Ustavu biti predsjednik.

Ali, uistinu nije moje mjesto da to činim. Ukazujem na to zato samo da bih potcrtao koliko su, riječima Hane Arendt, tokovi „podzemne historije“, još uvijek snažni.

Holokaust je jedinstven zločin. Dajem sebi slobodu, međutim, da kažem da smo mi devedesetih godina prošlog vijeka čuli i vidjeli eho Holokausta: u logorima, logorima za silovanje, masovnim grobnicama, prisilnom preseljenju i fizičkom uništenju svakog traga da smo ikad živjeli u ovoj zemlji.

Hvala vam, dragi prijatelji, što ste nam pružili ruku i što želite da zajedno sa nama gradite ovaj most između dva iskustva, dva naroda, most važniji od svih nas zajedno.

Volio bih sada da se na trenutak da obratim našoj bosanskohercegovačkoj javnosti.

Prošlo je trideset godina od početka genocidnog napada na nas kao zajednicu, kao narod. Trideset godina kasnije nemamo nijednu garanciju, osim vlastite volje i sposobnosti, da nećemo ponovo biti izloženi masovnom i sistematskom nasilju zbog toga ko smo i šta smo.

Ne postoji nijedna institucija, osim Memorijalnog centra Srebrenica, koja je posvećena čuvanju sjećanja, podizanja svijesti i prevenciji budućeg nasilja.

Trideset godina nakon genocida mi još uvijek pregovaramo o uslovima pod kojima možemo biti prihvaćeni kao Evropljani.

Trideset godina kasnije nismo riješili nijedan egzistencijalni imperativ. Trideset godina kasnije, kada našu djecu biju u Bratuncu – pet kilometara odavde – biju ih u ime Srebrenice.

Trideset godina kasnije mi smo ponovo na vjetrometini.

Dobra je vijest da se borimo. I sve dok smo u borbi, živi smo. Ali, molim vas da imate na umu za šta se tačno borimo: doslovno za svaku riječ, svaki koncept, pojam, za pravo da svojim riječima, riječima koje mi izaberemo opišemo naše vlastito proživljeno iskustvo. To se pravo nalazi u temelju jednog drugog prava – prava na postojanje.

Nismo ni prvi, niti ćemo nažalost biti posljednji koji će morati preći taj put. Mi u tom procesu moramo voditi glavnu riječ. Ovaj put se historija neće ponoviti: Mogu slobodno reći da su četrdesete godina dvadesetog vijeka za Bošnjake bile podjednako smrtonosne ili smrtonosnije od devedesetih godina.

Ali, one su danas fusnota. Najmanje desetine hiljada naših predaka, njihovi životi, njihove nedočekane budućnosti – fusnota.

Mi odbijamo da budemo fusnota. Mi odbijamo da naše iskustvo bude smješteno na margine evropske historije. Mi odbijamo da živimo u istorijskim tišinama. Jer, ako je nešto, naše iskustvo je – evropsko.

Ova konferencija posvećena je kolektivnom pamćenju. To je proces, proces koji traje dugo i koji uključuje identifikaciju i selekciju činjenica i njihovo smještanje u historiju ako je ikako moguće što bliže i što vjernije onome što se zapravo dogodilo.

Ono što mi donosimo u taj proces više niko neće i ne može ignorisati: to su naša iskustva, naše riječi, naše slike, naše historijske slike.

Mi smo danas ovdje da govorimo. Postoji samo jedan veći zločin od samog čina zločina: to je kada se o zločinu šuti. Mi nećemo da šutimo.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.