Ostaci zaklane istine 1Foto: FoNet/ Zoran Mrdja

Naivan je svaki onaj koji pomisli da je moguće nadlukaviti „strašnog derana“ tj. anfan teribla srpskog tlačiteljstva hartije, fabuloznog Basaru, polemičara-hajduka roblja svezanoga.

Odmah je raskrinkao providni manevar kojim je moja malenkost navodno htela da se sakrije iza kolektivne odgovornosti u potpisu odgovora na njegov mali ujedački pamflet od pre nekoliko dana.

Naravno, pogrešio je, ali ko sada i zašto deranu da objašnjava te sitnice kada se on pravi da ne razume i mnogo ozbiljnije stvari.

Namerno kažem da se pravi a ne da zbilja ne razume. Deran je inteligentan čovek, to mu ne sporim.

Ostao je brzomisleć i lakorek iako su ga još pre nekoliko decenija, slikovito govoreći, napustile tri muze bez čije pomoći nije mogao da opstane u svetu za kojim je čeznuo.

Bespovratno su drugima na ramena odletele i Melpomena i Kaliopa i Klio.

Lišen njihove podrške ostao je da se batrga i da svaštari kako zna i ume, a ponekad ume ali retko zna, u svim oblastima koje su mu zapale za oko.

Od politike i istorije pa do literature i fragmenata umetnosti, petljao se i upetljavao naš deran sveznadar, ali nije imao Ćopićevu snagu da zavapi: „Kuda dalje djede mili, puti mi se zamrsili“?

Tako je i dogurao do zlokobne teme „Jasenovac“, pokušavajući da u jalovoj letnjoj potrazi za temom svog svaštarenja i komisiji i Ministarstvu i mojoj malenkosti pripiše i učita one motive za postupanje kojih ni u tragovima nema niti ih može biti.

Odnekud je i deran postao istoričar pa zna koliko je žrtava u zloglasnom logoru bilo po njegovoj aritmetici ili ako ne ni to, onda bar zna gde je tu neka zlatna sredina i šta bi po njegovoj drugosrbijanskoj pameti i moralu bilo politički korektno zastupati.

Pri tom nije propustio da naglasi kako su srpski politički istoričari „očigledno i dokumentovano preispoljne lažovčine“. Uz rezervu da nam je ostalo nejasno šta su to „politički istoričari“.

Bilo kako bilo, o toj temi je Ministarstvo kulture i informisanja reklo dovoljno svakome ko iole može da razume logične stvari.

Goldštajnova knjiga izdata je u Srbiji, može se kupiti u praktično svakoj knjižari a i sve srpske biblioteke mogu je nabaviti i nuditi svojim članovima ukoliko delo ocene kao kvalitetno ili zanimljivo.

Da li će i zašto – a barem za sada neće – srpsko Ministarstvo kulture i informisanja i njegova stručna komisija posebno „preporučivati za otkup“ ovo delo, pitanje je na koje je Ministarstvo pružilo detaljan i jasan odgovor.

Tema je delikatna, potrebne su još neke recenzije i slični detalji. Naše je pravo da takav stav zauzimamo i javnost je mogla da stekne potpunu sliku i razume opširna i razložna obrazloženja o kojima ne bih dalje trošio reči.

Naravno, deran ne bi bio deran kada kraj svog pisanija ne bi začinio tradicionalnim bircuskim prostaklukom na moj račun i poželeo mi je „uspešan marš kroz VD“.

Kako mi prilike, vaspitanje i okolnosti ne dozvoljavaju da mu odgovorim ravnom merom i na način koji mu je blizak ukusu i stilu, ipak ću morati Basaru da podsetim da mu je, za razliku od mene, kretanje kroz proktološki metaprostor izrazita osobenost već decenijama i da su ga te po prirodi stvari krivudave staze i bogaze vodile i do ambasadorskog mesta i do raznih unosnih sinekura, finansiranih i iz Srbije i iz čitavog dunjaluka.

Ipak, i da završim donekle u njegovoj intonaciji, poručujem mu: Derane, „Leave the gun, take the cannoli“.

Basaru uprkos svemu treba čuvati i sačuvati, jer ako se on naljuti i reši da se trajno povuče u šume oko Bajine Bašte, onda ćemo spasti samo na Teofila Pančića i Nedima Sejdinovića. A to, ipak, nije dobro za zdravlje nacije, pogotovo za njen želudac.

Popečitelj i rab Božiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari