Turska Stranka pravde i razvoja (AKP) u junu je na parlamentarnim izborima izgubila većinu posle 13 godina. Nedeljno vanredno glasanje, pošto u međuvremenu nije bilo moguće formirati vladu, označilo je povratak AKP na vlast, gotovo trijumfalan.

Turska vlast se poslednjih nekoliko godina suočavala sa brojnim izazovima: demonstracijama, sukobima sa pristalicama uticajnog Fetulaha Gulena, nekadašnjeg saveznika premijera Erdogana, koje je optuživala za zaveru. Sa terorizmom i ratnim okruženjem uz intervencionizam kojem je pribegavala i kojem pribegava; sa sada zaboravljenim arapskim prolećem i izbegličkom krizom. Evropljani u svojoj zabrinutosti zbog „velike seobe naroda“ često previđaju činjenicu da je Turska jedna od zemalja koje su primile najveći broj sirijskih izbeglica (uzgred, u interesu je Evropske unije da tako i ostane i da se izbeglice u Turskoj zadržavaju u što većem broju, pa je pobeda AKP, zbog nedavnog dogovora Brisela s Erdoganom, za EU dobra vest).

Erdogan tvrdi da su se Turci glasajući za AKP opredelili za stabilnost. Rezultat možda zaista donosi stabilnost. Teroristički napadi u Ankari i na jugoistoku Turske, prema nekim analizama, išli su u prilog AKP zbog uverenja birača da jedino ta partija može da zauzda nasilje. I to uprkos propustima Ministarstva unutrašnjih poslova prilikom napada u Ankari 16. oktobra u kojem su poginule 102 osobe. Zvaničnici su za vinovnike označili Islamsku državu, kurdske teroriste, levičare… Kurdska HDP posle istorijskog uspeha u junu izgubila je 21 poslanika, zašta krivi kampanju države. HDP je verovatno najveći gubitnik.

Opravdana je zabrinutost da će AKP, povrativši samopouzdanje na izborima, pojačati autoritarne tendencije. Zbog neslavnog stanja ljudskih prava Turska je godinama kritikovana, a osionost vlasti bila je i razlog za proteste. Glavni izborni cilj za AKP, kako u junu tako i u nedelju, bio je da se izbori za veća ustavna ovlašćenja za predsednika države, da on dobije izvršne kompetencije. Odnosno, da ih dobije Erdogan, koji prema postojećem ustavu više nije mogao biti biran za premijera. Tu funkciju obavljao je od 2003. do 2014.

Iako je AKP pobedila, za promenu ustava moraće da raspiše referendum jer joj nedostaje jedan broj poslanika da se to ostvari u parlamentu. U svakom slučaju, Erdogan je uvećao šanse da ostvari svoje ambicije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari