Obrazlažući zašto je Vlada odbila predlog Fiskalnog saveta Srbije (FSS) o solidarnom porezu na natprosečne penzije i plate u javnom sektoru, ministar finansija i ekonomije Mlađan Dinkić posredno je priznao da su ova primanja, pogotovo u javnim preduzećima i državnim organima, nerealno visoka.

Paradoksalno, ali kad Dinkić svoj argument za odbijanje kriznog nameta vidi u tome „da bi on imao recesioni efekt, jer bi smanjio domaću tražnju i ukočio privredni rast“, onda on, zapravo, tvrdi da od tih plata, kada se izmiri sve što je red, zaista puno ostane za kupovinu svega i svačega pa možda i za najnoviji „fijat 500l living“, sa sedam sedišta. Možda bi on i bio u pravu, znajući koliko su debeli koverti raznih mudrovođa i aparatčika u sferi onog što ništa ne proizvodi ili to čini uz grdne gubitke. A u životu, sadržaj svojih džepova i konta iz banke trošuckaju za svašta nešto što se uvozi, a retko za ono što sami proizvodimo.

Pošto je meru koje je predložio Pavle Petrović, predsednik FSS, da se onaj deo penzija iznad 25.000 i plata iznad 40.000 u javnom sektoru oporezuje sa 10 odsto (što bi donelo oko 160 miliona evra u budžet) veoma lako populistički odbaciti, ipak pogledajmo ima li tu neke logike. Političke sigurno nema – gde baš sad, u vreme rekonstrukcije Vlade, ili, moguće, uoči novih izbora. Zapravo, veoma je hrabro, ali i naivno tražiti da se uvede namet onima koji su okosnica znatnog dela glasača ili bitan segment vlastodržačke mašine. U tom grmu leži pravi izvor nedodirljivosti – kako, npr., odrezati 16.000, ili ne daj bože i više, onima koji primaju 200.000 dinara? Zna se ko su oni i kakva im je, pretežno, uloga u stranačko-poslovno-drparoškim jaslama.

A da je neke pravde i morala, na ovaj predlog je trebalo prvo da reaguju poslanici, ministri i ostala državotvorna bratija, koliko god to delovalo demagoški:

„Nećemo da se svi trpamo u isti koš! Mlađo, reži prvo nama, tajkunima, direktorima i agencijašima. Pa onda, kad vidi narod da smo solidarni, idi na dole. Narod će pristati, pristajao je i na zajam za preporod, što ne bi na porez za bolje sutra. A ako si siguran u ono što tvrdiš, daj onda povišice i jeftine kredite, ali pod obavezom da se ’kupuje domaće’. Pa da svi posedamo u FIAT, i to bez subvencija i da poguramo taj privredni rast“.

Eto dokle može da ide populistička skaska kad se nema, a avioni i kamioni su ti omiljena uzrečica. Međutim, ima se tamo gde ne treba, i ne može se gde bi trebalo. A od bajki Fiskalnog saveta i ministrovih anegdota se ne živi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari