Srbija je glasajući masovno za Srpsku naprednu stranku možda očekivala politiku prave progresivne linije, ali zasad jedino uočljivo kretanje je krivudanje. Uzmimo predstojeće obeležavanje zločina uz Srebrenici, koje je bilo predvidljiv politički problem, što zbog okruglog datuma, a što zbog i inače, osetljive teme, posebno u svetlu rastućeg trenda „sukoba civilizacija“, odnosno odnosa Zapada i Istoka, hrišćanstva i islama. I kakav je stav vrha u Beogradu?


Odlučiće se kad se odluči, te znalo se, ali se i nije znalo da velike sile spremaju nacrt rezolucije u UN, i konačno tekst se analizira pomno, ali u tabloidnoj štampi, čije tumačenje preuzimaju potom i mein strim mediji. Za to vreme se u parlamentu Srbije raspravlja da li važi Odluka administrativnog odbora o zabrani javnih skupova. Jer, gle čuda, prvi najavljeni sledeći skup je o Srebrenici. I na tom okupljanju, prema ideji organizatora sa društvenih mreža, sedam hiljada ljudi treba da legne, simbolično se solidarišući sa patnjom srebreničkih žrtvi. Pa tako predsednica Skupštine Maja Gojković solomonski kaže da javni skupovi nisu zabranjeni ispred zdanja najviše zakonodavne vlasti. Isto tako solomonski vođa naprednjačke većine Zoran Babić, koji predsedava Administrativnim odborom, uvodi pojam dvorišta, u kome okupljanje nije dozvoljeno, a na javnoj površini jeste. U onome što je pomenuti odbor usvojio 4. juna piše samo „Prostor oko zgrade Narodne skupštine ne može da se koristi za održavanje javnih skupova“. Tačka nema nikakvog dvorišta, ali je simbolično i dalje lopta u dvorištu Srbije, odnosno na potezu je Beograd.

Boris Tadić koji je svojevremeno, kada je odlazio s vlasti, poručio građanskom delu javnosti koji mu je uskratio podršku, da ne razume politiku, ali to nikada nije preciznije objasnio. Sada je sa komotne pozicije kritičara upozorio vlast da je zakasnila sa reagovanjem na inicijativu za rezoluciju UN o Srebrenici. Ali je opet rekao da ne zna zašto vlast nije reagovala na vreme. „Ja sam znao da se ta rezolucija sprema“, istakao je bivši predsednik, dodajući da se na to uvek reaguje diplomatskim aktivnostima.

Proizilazi dakle, zaključak da je spoljna politika u Srbiji neka vrsta feudalnog „gvozdenog prestola“, gde se između najviših zvaničnika igra tiha igra moći, pa tek onda dogovara neka zajednička strategija u modernom smislu. Tu dakle nema kalkulacije koristi i štete po građane Srbije, i državu, nego se odmerava pre svega odnos pribavljanje i gubljenje podrške za ličnu poziciju. A ko je kome šta lično šapnuo od Sankt Peterburga do Berlina, preko Andrićevog venca, videćemo za koji dan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari