Već godinama je u banatskim selima najtraženije zanimanje – čobanin. Plata je minimum 500 evra, obezbeđena je hrana, prevoz do „radnog mesta“ i, naravno, smeštaj. Ovo poslednje je, kažu, najmanji problem.

Praznih kuća je „kolko ti srce želi“. Pa biraj. U Bačkoj i banatskom Potisju ima više hiljada praznih kuća sa okućnicom, koje se mogu pazariti po ceni od 1.000 do najviše 5.000 evra.

Naravno, nije uvek bilo tako. Nekada bogata i napredna sela danas su potpuno zaboravljena, a mnoga od njih vode poslednju, odlučujuću bitku za opstanak. Čak i rode su zaboravile ova mesta. Ostali su još samo hladni dimnjaci i prazne kuće, odavno bez dečije graje, bez mladih, bez ljubavi. Nestanak sela odvija se isključivo prema ekonomskoj matrici. Života još, koliko-toliko, ima u prigradskim selima gde žive takozvani „polutani“, oni koji su jednom nogom u nekoj gradskoj fabrici koju vlasnik-usrećitelj još nije pokrao i zatvorio, a drugom nogom u svojoj njivi. Gde nema takve „ekonomije“, ostaju samo sede starine, izdžikljao korov i pokoje osušeno stablo šljive i jabuke. Nestala su i sećanja da se uopšte bilo i postojalo, i da su se generacije u tim presahlim kućama othranile i nekuda otišle.

Zato su više nego alarmantni podaci da je u zemlji Srbiji svako četvrto selo na putu izumiranja, ili još crnje: da u oko 1.900 sela ne živi niti jedan jedini stanovnik, dok u oko 200 sela nema živog ljudskog stvora mlađeg od 20 leta. Neumitne demografske prognoze najavljuju da će u narednih petnaestak godina sa mape Srbije biti izbrisano još oko 1.200 sela. Procenjuje se da u Srbiji trenutno ima najmanje 40.000 napuštenih seoskih imanja sa okućnicom.

Država nema ni maglovitu predstavu kako da spreči propadanje sela, a kamoli da poseduje nekakvu strategiju. Ta tema poteže se iz zaborava tek pred izbore, kada političari razvezu priču o spasavanju sela, pronađu nekog „vrednog domaćina“, pomaze tele, malo zamezete, drmnu dve-tri rakijice, obećaju meštanima avione i kamione, i nema ih naredne četiri godine.

Zapravo, godinama se ponavljaju priče o dve Srbije. U prvoj, predizbornoj, kad se raspredaju bajke kako možemo da hranimo pola Evrope i da smo dušu dali za voćarstvo i stočarstvo, a naročito zdravu hranu, za kojom pate bogati Evropljani. U onoj drugoj, stvarnoj Srbiji, lepa sela lepo – nestaju. Ostaće večna tajna zašto ova prva moguća Srbija nikako ne može da se spoji sa ovom drugom, realnom? Ako već ne umemo, ili ne znamo kako se to radi, što ne pogledamo kako to drugi rade. U Sloveniji, na primer.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari