Ta je dilema duga koliko i naša saradnja sa Međunarodnim monetarnim fondom, a to je više od pola veka: šamara li nas MMF ili mi hrabro odbrusimo njemu?

Pre nego što smo se demokratizovali i liberalizovali, opasno je bilo po štampi i postavljati takvo pitanje, a sad se, bez svakog obzira prema suverenitetu zemlje i samopoštovanju naših političara, mediji ne libe da preko cele strane puknu: MMF traži poskupljenje struje, ili MMF traži otpuštanje 95.000 državnih službenika. A šta tek reći za vesti da se MMF-u ne sviđa ova ili ona politička stranka. Šta će nam reći MMF, to je već u svakoj prilici odomaćena pretnja. Da li MMF savetuje ili zahteva?

Dok se ne posvađaju naši suvereni političari, nezavisno koje su orijentacije, kunu nam se javno da MMF nikad ništa ne zahteva, sve je navodno u njihovih rukama. Kad se posvađaju, kao što se recimo dogodilo za jedne od prvih postoktobarskih vlada, onda nam se povere da su neki od njih tražili od MMF podršku za poskupljenje struje, a drugi su im se, zabrinuti za novčanike naroda, u tom zahtevu oštro suprotstavljali. Jadni MMF, navodno, nikada nije uzrok nego pokriće za narodne nevolje koje se kažnjavaju na izborima. Sve su nevolje u stvari smišljene u glavama naših, ali suverenih političara.

Sutra, dakle, dolazi MMF. Ima zemalja u kojima se narod lako privoli na svaku žrtvu uz kratku i jasnu pretnju: hoćete da vam dovedemo MMF? Cela Trojka je već sledeća stepenica užasa, ali za zemlje evrozone. Kod nas je situacija sasvim drugačija: sutra nam dolazi MMF – to je vest za radost i slavlje.

Da li će MMF od sutra pa do 20. novembra zahtevati od naše vlade da za tri sledeće godine otpusti 95.000 državnih službenika? U Srbiji se gotovo svi (Kori Udovički je malo u dilemi) slažu da je javni sektor preobiman. Ali kad nešto treba preduzeti da se taj obim smanji, možemo da slušamo kako se jedan po jedan ministar kune da u njegovom resoru viškova ili nema ili su minimalni. Rukovodioci nižeg nivoa rado nabrajaju koliko im još (partijskih) kadrova ovde ili onde nedostaje. Izgleda da se najlakše slože oko viškova zaposlenih na lokalu, pošto im je to najdalje, a i odluke o smanjenju donete na vrhu tu se najteže sprovode. I ekonomisti imaju svoje (dobre) razloge zašto plate i broj zaposlenih u javnom sektoru ne bi trebalo oštro smanjivati i čak znaju granični broj eventualno otpuštenih iznad koga bi javni sektor prestao da funkcioniše. Čak se i nesporna činjenica da nije problem što je javni sektor obiman nego što ne valja zloupotrebljava da se taj sektor partijskim kadrovima učini još gorim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari