O čemu bi Čarls Dikens danas pisao? Na ovo pitanje pokušali su preksinoć da odgovore okupljeni u Centru za kulturnu dekontaminaciju, povodom 200 godina od njegovog rođenja i 175 godina srpsko-britanskih odnosa. Učesnici ove tribine pokušali su, svako iz svog ugla, da objasne koje su to nepravde i složeni odnosi koje bi privukli pažnju slavnog britanskog pisca, ali uglavnom vezano za zemlju u kojoj živimo.


Međutim, znajući da su ovakve analogije pomalo nategnute i da uglavnom služe samo kao dobra udica za publiku, teško je preporučivati spiritističke teme za obradu „duha“ pisca čije delo je ušlo u istoriju književnosti, a koje je prepoznatljivo po ranom realizmu. Ali i po talentu za slušanje publike i po prepoznavanju one „žice“ koja povećava tiraž. U tom smislu, neko bi danas verovatno rekao i da takav pisac koristi teške socijalne teme ne bi li sebi povećao profit.

Valja podsetiti da je Čarls Džon Hafem Dikens stvarao u najpropulzivnije doba britanske imperije, u vreme kada je gotovo čitav svet bio pod viktorijanskom ekonomskom i vojnom čizmom. Bila je to epoha jakog zamaha industrijske revolucije, ali i surovog kapitalizma i lihvarskih institucija, čija je žrtva bio i Dikensov otac. Tu leži i mogući ishod nagađanja o glavnoj temi Dikensovog duha – bio bi to neki novi Dejvid Koperfild, japi umesto dendija, kome je zbog surovog liberalno-špekulantskog sistema uništen život, ali ne i nada da će mu biti bolje.

A o malim Oliverima koji žive i „rade“ na ulici imao bi inspiraciju u čitavom svetu, pa i u Srbiji, kao što reče jedna od učesnica tribine Britanskog saveta i CZKD, ali bi verovatno bilo bolje da inspiraciju potraži u bivšim britanskim kolonijama, sa Indijom na čelu. Ne zbog toga što je u Srbiji siromaštva kod mladih malo da bi se registrovalo i pisalo o njemu, već zbog toga što je Dikens bio i ostao mnogo globalniji lik nego što je Srbija bilo kakav primer nečega osim u vrludanju u dvodecenijskoj regresiji. U tom smislu, ova zemlja potpuno je nebitna za godišnjicu slavnog pisca. Zbog toga i podsećanja na stepen siromaštva koji se u njoj obnavlja posle dužeg vremena, nisu na „nivou“ njegove književne veličine.

Imamo mi svojih pisaca, čijih bi reči, poput onih u delima Milovana Glišića i Laze Lazarevića, takođe pripadnika realizma, valjalo da se setimo. Ako nam to nije dovoljno, tu je i neknjiževni, ali „naš i svetski“ Arčibald Rajs, kome je mnogo kraći period ekonomskog, a pre svega moralnog nazadovanja, bio dovoljno katastrofičan za crna upozorenja i predviđanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari