Po drugi put se u kratkom roku dogodilo da najviši zvaničnici Srbije ulaze u javnu polemiku sa Majom Kocijančić, portparolkom komesarke Federike Mogerini. Nedavno je to zbog tendera za kop Tamnava učinio premijer Vučić, a sada zbog rada zaštitnika građana Saše Jankovića, i šef diplomatije Ivica Dačić.

U oba slučaja iz Beograda su odaslate jake poruke, ali je indikativno da su upućene na adresu glasnogovornika, što je svakako znatno niži nivo nego što su sami funkcioneri EU. Komesarima EU, navodi premijer Vučić, direktno u lice kaže šta misli, a ministar Dačić naknadno ističe da između Beograda i Brisela „ne postoje dublja neslaganja“.

S jedne strane, vidljivo je da se prvi ljudi srpske vlasti izuzetno trude da ostave utisak u domaćoj javnosti kako nisu pod tutorstvom Unije, nego u partnerskom odnosu. Kao slabiji partner možda, ali ipak partner.

Ali s druge strane, utisak koji nastoje da stvore u istoj toj javnosti u slučaju zaštitnika Jankovića zaista daje povoda za razumnu zabrinutost. Ne naravno zbog konflikta Jankovića i vlasti, uostalom slične polemike se odigravaju u demokratskim zemljama. Nezavisne institucije zato i postoje, da bi otvarale po javni interes bitne, a po vlast i osetljive i neprijatne teme. I istini za volju, ni u tradicionalno jakim demokratijama predstavnici vlasti ne daju podatke i ne raspravljaju pred parlamentarnim odborima drage volje o radu bezbednosnih službi. Međutim, sa ma koliko žestine se takvi konflikti u javnom mnjenju odvijali, problem je kada počnu da se svode na lično do isključivosti, i pređu na teren političkog obračuna. Tako je sada preispitivanje rada vojnih policajaca tokom incidenta na Paradi ponosa predstavljeno kao udar na ličnu bezbednost premijera Vučića i njegove porodice.

Ali, i laik, a kamoli stručnjak za takva pitanja, rekao bi da je poštovanje procedure i zakona prvi uslov da se, u najvišem javnom interesu, zaštiti predsednik vlade svake države, pa i Srbije. Kad već pojedini ministri prave paralelu sa ugroženošću premijera Đinđića pre atentata, možda bi valjalo reći i to da je bilo bolje da je i tada postojala nezavisna institucija. Iz koje bi recimo bilo ukazano da je zbog promene zakona nastao pravni vakum, pa ni MUP ni Državna bezbednost nisu uradili valjanu i obaveznu bezbednosnu procenu neposredno pre 12. marta 2003. Baš zbog mnogih pouka iz nedavne prošlosti, od posledica tvrdih poruka upućenih jačim spoljnopolitičkim partnerima, do toga koliko je važno da se poštuju i primenjuju pravila službe, potreban je razuman pristup. Ništa lično.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari