Raskolništvo u političkim partijama nije novost u Srbiji, naprotiv. Po tome bismo verovatno mogli da se svrstamo u svetski vrh, kada bi se to nekako merilo. Međutim, ovogodišnji postizborni talas kao da prerasta u cunami. Nakon previranja kod radikala, i prestrojavanja sa sve liderskim duelom kod demokrata, srpska politička jesen donosi mnogo više od prohujalog sa košavom.

Ovih dana su prozvani čelnici Liberalno-demokratske partije i Lige socijaldemokrata Vojvodine, a u mnogim lokalnim odborima ovih, ali i nekih drugih stranaka na delu je, blago rečeno, grubo koškanje – dodatno potpomognuto prekomponovanjem vlasti u gradovima u opštinama. U ovogodišnjim previranjima karakteristično je i to da se njihov kvasac aktivirao uglavnom u onim, izrazito proevropskim partijama i pokretima.

Analitičari bi rekli da su sasvim normalni potresi u svim partijama koje su zabeležile neuspeh ili jalov uspeh na izborima, i da bi, po ugledu na uobičajenu praksu u zapadnim demokratijama, tu valjalo pročistiti kadrovske redove i preispitati liderske pozicije. Normalno je, vele, i da se u onim partijama koje prelaze iz vlasti u opoziciju to naročito primećuje. Međutim, nije baš uobičajeno da se sukobi u takvom miljeu filuju prljavim stranačkim vešom, sve podupirući tabloidizacijom i navijačkim strastima.

Da li će u slučaju i ovih partija biti tako, kako se moglo primetiti na početku diferencijacije u Demokratskoj stranci, zavisiće pre svega od samih aktera (ne)željenih promena. Naravno, svega toga ne bi bilo da ih vezivno tkivo i dalje drži ujedinjene. Kao i uvek, ispostavlja se da je ta gradivna armatura pozicija u vlasti, pa da dok su svi oni bili na dobitnom pijedestalu, poduprtim onim što praktično donosi, nije ni bilo razloga za preispitivanja rada, lidera i „plena“. Ma koliko da je reč o onom političkom udruženju koje se pozivalo na načela svetle demokratije, Evrope i naprednog sveta.

Unutrašnja stranačka demokratija se ovakvim razvojem događaja pokazala tanušnom. Jer, ona nije samo mogućnost da se kod pojedinih partija zapodene unutarstranačka utakmica u vreme kada se izgubi vlast ili se promeni nivo ugleda, već je to i konstantno preispitivanje rada rukovodstava, mogućnost dnevne kritike, i provera smernica delovanja. Da je takva praksa uobičajena i da je manje okoštalosti, čak i kod onih stranaka koje se proglašavaju „modernim“, ne bi se dešavali ovakvi postizborni unutarstranački konflikti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari