U rutinske političke vesti spada i naslov da je sa zajedničke sednice vlada Srbije i Slovenije poručeno da će Ljubljana biti najveća podrška Beogradu na putu ka Evropskoj uniji. Takvih i sličnih ohrabrujućih poruka puna je beogradska štampa, što evroskepticima daje argumente tipa da je svaka takva najava bila i ostvarena, srpska zastava odavno bi se vijorila ispred sedišta EK u Briselu. Međutim, uprkos zasićenju da se uopšte pristupi ovoj temi, slovenačko-srpsko zasedanje ovog vikenda na Brdu kod Kranja, uključujući i neformalni deo na skijalištu na Pohorju, politički je vrlo znakovito.

I to po najmanje tri osnova. Prvo i očigledno jeste to što je ovo druga zajednička sednica – prva je održana u oktobru 2013, dakle, šest meseci nakon Briselskog sporazuma, koji treba Beogradu da otvori evropska vrata. Drugi se odnosi na blisku prošlost – a to je pristupanje Hrvatske EU, kada je Ljubljana pitanjem stare devizne štednje umalo blokirala Zagreb. Uostalom, tada se od hrvatskih nacionalista moglo čuti da njihovi severni susedi sigurno neće biti takvi prema Beogradu, kad za to dođe vreme. I treći je dalja prošlost, koja, kao što znamo, i te kako može da se učita u aktuelni politički trenutak. A o njoj – toj daljoj prošlosti – nedavno se i te kako diskretno pisalo povodom obeležavanja tačno četvrt veka od istorijske sednice Saveza komunista Jugoslavije, na kojoj se partija raspala odlaskom slovenačkih delegata, i nezaboravnim suzama Sonje Lokar. U Ljubljani je održan i skup sećanja na ovaj događaj, koji se u Srbiji uglavnom pojavio u vidu Miloševićevog govora i Račanovih replika na svemogućem internetu. I uz napomenu da je aktuelni šef slovenačke države Borut Pahor bio najmlađi delegat na kongresu kojim je počeo raspad Jugoslavije.

Sada, 25 godina kasnije, kada premijer Vučić oceni da najviše ceni prijateljstva koja su „odolela zubu vremena i raznim pritiscima“, to na unutrašnjem planu može da znači da ga sve upornija desna retorika predsednika Nikolića sve jače gura ka proevropskom delu biračkog tela u Srbiji, te da mu regionalno povezivanje i evropske integracije postaju glavni politički adut. A da bi i jedno i drugo uspelo, mora postojati i pružena ruka druge strane, što po svemu sudeći sa Ljubljanom jeste slučaj, što bi uzročno-posledično moglo pomoći i u najavljenom otopljavanju ledenog doba sa Zagrebom. U protivnom, Srbiju na samim evropskim vratima može dočekati novo, neočekivano i vrlo neprijatno uslovljavanje, na zasad nedovoljno predvidljivim pitanjima, kao što je to svojevremeno učino Bukurešt sa takozvanim „vlaškim pitanjem“. To može značiti samo jedno – destabilizaciju Balkana ponovo, što ne bi donelo ništa dobro ni članicama, ni nečlanicama EU.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari