Crnogorske vlasti sistemski rade na zaboravu ratnih zločina

Njih je kao taoce predala vojsci bosanskih Srba pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića kako bi dalje služili za razmjenu ratnih zarobljenika. Grupa koja je uhapšena 25. maja 1992. poslata je u u koncentracioni logor u Foču, i nekoliko njih je preživjelo, dok su oni koji su izručeni 27. maja 1992. neposredno nakon toga ubijeni, a njihova tijela ni do danas nijesu pronađena, ističe za Danas Daliborka Uljarević, direktorka Centra za građansko obrazovanje iz Podgorice, povodom godišnjice od crnogorskog zločina nad Bošnjacima „Deportacija izbeglica“.

Kako ukazuje, o ovom zločinu postoji pisana dokumentacija, žrtve su nesporne, a Crna Gora je nakon sudskog postupka platila naknadu štete zbog nezakonitog delovanja crnogorske policije koje je dovelo do tragičnih posledica.

– Ovo je potvrđeno i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala. Ironija je da crnogorski sudovi nijesu smjeli da ovo prepoznaju kao ratni zločin i tako ga kazne. Propuste u tumačenju crnogorskog suda utvrdio je i ekspert EU, Maurizio Salustro, navodeći da je takav pristup pogrešan i nepoznat u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi. Trenutno je u proceduri predstavka pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koju je podnijela grupa majki, ćerki i sestara stradalih jer Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu u ovom slučaju, niti je poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja, objašnjava Uljarević.

Naša sagovornica dodaje da crnogorske vlasti organizovano ćute o ovom zločinu, a jedino nekoliko nevladinih organizacija uporno organizuje godišnje memorijalno okupljanje.

– Na naše inicijative da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja ostali su nijemi Skupština i Vlada Crne Gore, ali i lokalne vlasti u Herceg Novom. U ovom, kao i na žalost, i u većini drugih slučajeva ratnih zločina kojima se uopšte bavilo crnogorsko pravosuđe, politika je pobijedila pravo. Time je dodatno viktimizirano nekoliko preživjelih žrtava i porodice žrtava, ali to predstavlja i problem za crnogorsko društvo iako se tako većinski ne percipira. Ne možemo graditi sopstvenu budućnost sa ovakvim pitanjima koja se ignorišu zarad političkih kalkulacija, ističe Uljarević.

* Kako biste u načelu ocenili odnos Crne Gore prema ratnim zločinima? Da li je ikada pokrenut ozbiljan proces suočavanja sa onim što se dogodilo tokom ratova devedesetih?

– Crnogorske vlasti sistemski rade na uspostavljanju zaborava kad je riječ o ratnim zločinima koji su se desili na teritoriji Crne Gore ili u kojima su učestvovali crnogorski građani. Činjenice o tim zločinima na postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Ova tema ne bi zapravo postojala u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluje na adekvatno rješavanje ovih zločina.

* Kakvo je Vaše mišljenje o REKOM-u i kako ocenjujete odnos državnih zvaničnika prema toj inicijativi, odnosno inicijativu crnogorskog premijera Duška Markovića da Crna Gora podrži osnivanje REKOM-a?

– Ratovi vođeni na prostoru bivše Jugoslavije od devedesetih nemaju kao ishodište pobjednike i poražene, svaka od strana ima neku svoju istinu o tim ratovima, a politički izrazi i danas manje ili više pate od posljedica tih sukoba. Značaj inicijative REKOM je u tome što ona pruža šansu da se proces suočavanja u regionu izvede na valjan način, to je inicijativa koja je došla odozdo, bez partijskih i partikularnih interesa i zato ona predstavlja branu za suspenziju sjećanja kroz utvrđivanje činjenica. U Crnoj Gori je ova inicijativa imala kontinuiranu političku podršku i to treba istaći, kao dodatnu zanimljivost a posebno imajući u vidu loš učinak na nacionalnom nivou kad je u pitanju procesuiranje ratnih zločina i oblikovanje kulture sjećanja.

Raniji predsjednik države Filip Vujanović bio je prvi predsjednik jedne države u regionu koji je javno podržao uspostavljanje REKOM-a, zatim su poslanički klubovi na konsultacijama u Skupštini koje smo sa njima imali, u saradnji sa tadašnjim predsjednikom Skupštine Rankom Krivokapićem, dali načelnu podršku. Raniji premijer Igor Lukšić je svojim potpisom za REKOM podržao kampanju prikupljanja potpisa u regionu.

Premijer Marković je nastavio dajući punu ne samo ličnu podršku koju je izrazio tokom sastanka sa delegacijom Koalicije za REKOM prije godinu dana, već je inicirao da i Vlada Crne Gore usvoji informaciju kojom ovaj proces podržava. Tako je crnogorska Vlada prva i jedina koja je na tom nivou do sada dala podršku REKOM-u. Ova podrška REKOM-u sa najvišeg političkog nivoa u Crnoj Gori je ozbiljan kapital koji treba dalje valorizovati, kako u dijelu promjene narativa na nacionalnom nivou, tako i u zagovaranju na nivou regiona. Jer, nesumnjiv je javni interes kako Crne Gore, tako i regiona, da ustanovimo REKOM, i da obustavimo trajući neodgovorni pristup koji daje okvir da zapaljiva nacionalna retorika proizvede ponovo probleme.

* Koji su osnovni problemi rada i funkcionisanja nevladinog sektora u Crnoj Gori?

– Nevladin sektor u Crnoj Gori je jedan od najmlađih u regionu a specifičnost mu je i značajno povjerenje građana, koje je prema posljednjim istraživanjima veće od povjerenja u Vladu, Skupštinu, predsjednika države ili političke partije. Vjerujem da ovo povjerenje građani dominantno iskazuju prema kritički orijentisanim NVO a upravo takve NVO, koje kontinuirano i argumentovano ukazuju na društvene devijacije i insistiraju na uspostavljanju sistema funkcionalne vladavine prava, viđene su od strane vlasti kao politički oponentni prema kojima su dozvoljena sva sredstva što rezultira prljavim kampanjama. Prag tolerancije naših političara na kritiku i drugačije mišljenje je vrlo nizak što je ograničavajući faktor za konstruktivan dijalog, ali vjerujem da će to morati da se mijenja i da će i vlasti morati da uvaže autonomiju djelovanja i ekspertizu NVO sektora.

* Kako vidite odnos srpskih i crnogorskih vlasti?

– Na ravni građana i njihove komunikacije, u tim odnosima nema problema, ali se stvari komplikuju kad dođemo do zvaničnika. Ti odnosi su isuviše zavisni od lidera a samim tim podložni kontinuiranim promjenama, nekad većeg nekad manjeg intenziteta, što nije dobro.

* Slažete li se sa ocenama da predsednik Srbije, podrškom koju daje crnogorskoj opoziciji, delom osuđenu za pokušaj državnog udara u CG, ima dvoličnu i licemernu politiku prema Crnoj Gori?

– Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je pragmatik koji vješto balansira između prosrpske opozicije u Crnoj Gori, čiji su pojedini čelnici prvostepeno osuđeni u slučaju „državni udar“ i crnogorskih vlasti. To prihvata i taj dio opozicije i vlast, igrajući podjednako pragmatičnu igru sa njim.

* Vidite li u takvoj politici neodustajanje od velikosrpske ideologije?

– Ne mislim da se tu radi o bilo kakvoj ideologiji, već isključivo o bazičnoj „igri moći“.

* Kako vidite situaciju u vezi sa SPC i njenim delovanjem u CG?

– Crna Gora je samostalna i građanska država u kojoj zakoni treba da važe za sve podjednako. Što prije to čelnici SPC u Crnoj Gori prihvate mislim da će to biti bolje i za položaj SPC.

Kosovski problem

* Predviđate li skorašnje rešenje kosovskog problema i kako vidite taj proces?

– Nema nerješivih problema, ali je pitanje koju su žrtvu donosioci odluka u obje države spremni da podnesu. Dok god je kosovsko pitanje moneta za unutrašnja potkusurivanja i održanje vlasti u Srbiji i na Kosovu ne mogu se očekivati značajniji pomaci. Kad se taj pristup promijeni, rješenje će se lako naći. Primjer Grčke i Sjeverne Makedonije je znakovit.