Komšić: Vlasti u Srbiji prećutno ili direktno podržavaju srebrenički genocid

Mislim da se tu više nema šta posebno komentarisati. Bez ijedne riječi negodovanja u manjem bosanskohercegovačkom entitetu prešlo se iz faze negiranja u fazu otvorenog veličanja genocida, dodijeljena su od strane Narodne skupštine RS ordenja kreatorima i izvršiteljima genocida, javni objekti dobijaju imena po istima. Nismo vidjeli da su vlasti Srbije se pobunile protiv toga, štaviše dali su prećutnu podršku. Otprilike je to taj odnos. Svaki put kada treba veličati genocid vlasti Srbije su spremne da to prećutno a nekad i direktno podrže – ocenjuje u intervjuu za Danas Željko Komšić, član Predsedništva BiH, povodom godišnjice genocida u Srebrenici.

Na pitanje kako vidi odnos srpskih vlasti prema srebreničkom genocidu, Komšić kaže i da „dovoljno govori i činjenica da ministar vanjskih poslova Srbije po medijima u Srbiji, i gdje god stigne u svijetu, iznosi monstruozne laži o tome kako u prijedorskim logorima nije bilo mučenja“. Dodaje da „takva politika uistinu je jedna civilizacijska močvara“.

– Znaju „gospoda“ ministar i predsjednik Srbije da to što govore nije istina, ali upravo zato što to nije istina, to i govore.

* Zašto mislite da se tako ponašaju i odnose prema tome?

– Zato što još uvijek nisu odustali od pogromaškog projekta Srpske akademije nauka i umjetnosti, i zato što taj velikodržavni projekat nije adekvatno kažnjen od strane civiliziranog svijeta. Stoga se nadaju da će nekada ponovo moći uraditi isto, jer su zadnji put prošli nekažnjeno. Zato što prestanak veličanja genocida nije nikakav uslov Srbiji za nastavak evropskih integracija, iako je Evropska unija o tome usvojila rezolucije i deklaracije koje se ukoliko želite biti dio EU moraju poštovati, zato što, biću do kraja otvoren, i dio političkog spektra u Sarajevu, želi govor o ovome proglasiti deplasiranim, zato što će sada mene što ovo govorim, iz Sarajeva optužiti da dižem tenzije, jer im je istina postala smetnja pa vjeruju da vuk neće pojesti ovcu ako ga ona bude umiljato gledala.

* Da li mislite da je ikada moguće da aktuelna vlast u Srbiji promeni odnos prema genocidu, imajući u vidu sadašnji odnos?

– To zaista morate pitati njih, da li je moguće. Ja bih volio da se to desi, jer bi nam svima bilo lakše, ali nisam pretjerani optimista. Nisu nam dali nijedan razlog za optimizam te vrste.

* Kako biste načelno opisali suočavanje sa prošlošću i nasleđem iz ratova devedesetih u državama regiona?

– Kao niz prijetvornih predstava, posebno političkih lidera koji nikada nisu iskreno tome pristupili, nego tek po nagovoru međunarodnih zvaničnika. Suočavanje sa prošlošću mora doći odozgo, dakle od samog vrha političkih elita, kao što je to bilo i sa Evropom nakon Drugog svjetskog rata. Bojim se da godine prolaze a da na tome planu ništa značajnije nije urađeno, pa zato na sceni i imamo ovakve politike u regiji.

* Slažete li se sa ocenom da upravo nacionalisti na vlasti jedino mogu da izvedu društva na put pomirenja i normalizacije odnosa među narodima bivše Jugoslavije?

– Ne slažem se. Vrijeme pokazuje da oni koji su bili uzrok problema ne mogu biti dio rješenja. Iz nacionalista prije ili kasnije, ma koliko se pretvarali, provali ona žuč i bijes, pa se cijeli taj, negdje započeti proces pomirenja, vrati na početnu tačku. Nacionalisti, i stvarni i prikriveni, ne mogu biti ništa drugo nego ono što jesu. Vrijeme je da se prestanemo zavarati s tim da će nas nacionalisti pomiriti, jer su oni vlast, jer oni, eto, kontrolišu narod, pa i tome narodu mogu lako objasniti da je bilo pogrešno to što su ih decenijama trovali mržnjom. To se neće desiti. Što prije postanemo toga svijesni, to će biti veće mogućnosti za pomirenje i normalizaciju odnosa.

Međutim kada govorimo o pomirenju, dozvolite mi da primjetim da su svi za pomirenje. Zar to nije čudno? Svi su za pomirenje ali pomirenja nema. To je zato što postoje dvije vrste pomirenja; pomirenje sa činjenicama i pomirenje sa zaboravom. Iz Srbije se naročito pledira na to pomirenje sa zaboravom, i to je način na koji vlasti Srbije razumijevaju pojam pomirenja. Ipak, stvarnog pomirenja nema bez pomirenja sa činjenicama. Genocid je činjenica, prijedorski logori su činjenica, žive lomače u Višegradu su činjenica, i zločini nad Srbima i Hrvatima su činjenica, a bilo ih je; Grabovica, Trusina, Kazani, Bradina. Valja se miriti sa činjenicama, a ne sa zaboravom.

* Kako vidite ocene koje kažu da je zbog previsokog stepena korupcije i surovosti političkih elita koje vladaju u državama regiona revolucija i opštenarodna pobuna jedini izlaz?

– Bilo je i takvih pokušaja, protesta, zaista opravdanih, pa na kraju ništa nismo dobili. LJudi različitih slojeva društva žele različite stvari. Ne radi se ovdje više o klasnoj podjeli na buržoaziju i radnike. Često su zahtjevi jedne socijalne grupe u društvu, posebno kod nas u BiH suprotstavljeni zahtjevima i intencijama druge ili treće socijalne grupe. Mi moramo ojačati institucije države i učiniti njihov rad transparentnijim za javnost i građane. Jedino na taj način možemo suzbiti korupciju koja nije samo naš nego svjetski problem. Nosioci vlasti više moraju razgovarati sa građanima i biti im na usluzi. Razgovor je uvijek bolje rješenje od haosa. Razvijene države mogu sebi dopustiti revolucije. Nama svaka nestabilnost jedino može otjerati i ono malo investitora i investicija jer niko neće da ulaže svoj novac u nesigurna tržišta.

* Šta predviđate da će biti budućnost Republike Srpske, a kakva BiH?

– Ne postoje te dvije budućnosti, nego samo jedna; ili ćemo zajedno propasti ili zajedno krenuti naprijed. Ja se borim i boriti ću se za ovo drugo. Vjerujem da je to ispravno. Vjerujem da je naš euroatlanski put, stabilnost i sigurnost budućnost. Neki u to ne vjeruju niti hoće da se zato bore, draži im je haos. Valjda će doći pameti, upravo zbog budućnosti.

* Vidite li povezanost i smatrate li opravdanim slutnje o tome da će se vlasti u Srbiji okrenuti ka RS i njenom otcepljenju, nakon okončanja kosovskog problema?

– Ne znam hoće li se tim pokušajima okrenuti. Ne bih im preporučio. Ovo nije 1992. godina, ma koliko nekada političke prilike podsjećale na to. Nema više Miloševićeve armade a ni BiH nije toliko slaba koliko misle. Nadam se da neće izabrati put u nove sukobe, a budu li ga izabrali neće se dobro provesti, to neka im bude jasno. Ako država BiH bude napadnuta, braniti ćemo je i nećemo se nikome pravdati što to radimo. Srbija treba da se okrene sama sebi. Okretajući se na jedan agresivan način prema drugima a posebno prema Bosni i Hercegovini do sada se samo sramotila. Ne želim da vjerujem da je spremna na nova sramoćenja.

* Da li u politici srpskih vlasti vidite ideje velikosrpskog nacionalizma i kako u odnosu na to tumačite to što se oni vrlo često pozivaju na postojanje cilja stvaranja velike Albanije?

– Vidimo. Kosovo se ponovo koristi kao jedan paravan za srbijanske velikodržavne aspiracije. Čini se da je oduvijek i bilo tako. Kako god da se ta saga oko Kosova završi, a nadam se da će se završiti u interesu građana Srbije i Kosova, mora se znati da neće biti nikakve kompezacije na račun Bosne i Hercegovine.

O REKOM

* Podržavate li REKOM i mislite li da jedna takva inicijativa može da ispuni svoj cilj?

– O tome se vode razgovori na nivou Predsjedništva BiH. Vjerujem da ste upoznati sa kompleksnim načinom odlučivanja, jer se odluke moraju donijeti konsenzusom. Podržati ću svaku inicijativu koja u tome smislu polazi od presuda međunarodnih sudova, kao neupitnih činjenica koje zaslužuju regionalnu promociju.