Ko o čemu, baba o uštipcima, seksualna radnica o poštenju, Aleksandar Vučić o suficitu u budžetu, a muškarci o – (raz)odevanju žena na plaži.

Najnoviji slučaj zbio se na Azurnoj obali, gde je niz gradova u avgustu ove godine doneo zabranu nošenja tzv. „burkinija“ („islamskih“ ženskih kupaćih kostima koji pokrivaju celo telo). Svet, dakle internet, obišle su slike policajaca koji su jednu ženu u Nici ponižavajuće primorali da skine svoju odeću na plaži. Uz aplauze i odobravanja okolne ekipe u bikinijima i „Spido“ gaćama. Mnogim muslimankama naplaćena je kazna zato što ne nose „odeću koja je u skladu sa moralom i principima sekularizma“ – što neobično ironično podseća upravo na „moralnu policiju“ kakva postoji u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili „Islamskoj državi“. Nekada su Luj de Fin i ostali „policajci iz San Tropea“ jurili i kažnjavali žene koje su se sunčale toples, na opšti smeh gledalaštva, dok ih novi panduri danas jure jer su „preterano“ obučene. Ovde, međutim, ništa više nije smešno.

Vrelo i globalno zagrejano političko pitanje leta 2016. iznova je – količina gole kože devojaka i žena po plažama. Burkini je učinio da se u glavi debelo zbrkaju mnoge tradicionalne političko-ideološke podele. Naime, konzervativci, ksenofobi i zadrti desničari najednom su na liniji (licemerne) odbrane sekularizma i ženske slobode, dok ispada da liberali, levičari, feministkinje i ostali (jednako licemerno?) brane odevanje žena u hidžabe, burke i burkinije. Dogodio se bizarluk prema kojem francuskim i prosvetiteljskim idealima slobode, jednakosti, bratstva i sekularne države, najviše aplaudiraju domaći i inostrani ksenofobi, islamofobi, nacionalisti, klerikalci, fašisti i ostale zatucane kreature. Teško je razmrsiti ovako prokuvani mozak, ali je za početak korisno raskrinkati par zabluda i trabunjanja, a koji mahom dolaze iz liberalne kuhinje šatro-tolerancije.

Prvo, valja prekinuti sa praksom lažne i podle ekvivalencije ili paralele između burkinija i bikinija, a u koju se upuštaju feministkinje i razni aktivisti za ljudska prava. Taj argument otprilike glasi ovako: muškarci i patrijarhat oduvek propisuju ženama kako da se oblače, u pitanju su odurne kulturne norme zasnovane na „muškim“ standardima lepote, pa su i bikini i burkini zapravo samo dve strane iste seksističke medalje. Ništa nije dalje od istine. Jer, bikini je iznad svega izraz ženske slobode i oslobađanja, dok burkini jeste uniforma represije nad ženama. Tek onda kada prihvatanje, poštovanje, fizička bezbednost, društvena pokretljivost, zapošljivost, mogućnosti za udaju, autonomija i sloboda neke devojke i žene budu zavisili od toga da li ona na plaži (ili na ulici!) nosi bikini ili ne – tada ćemo moći da kažemo da su bikini i burkini isto. Da, po internetu ima fotografija naoružanih policajaca iz 1920-ih godina, koji ženama lenjirom mere dužinu kupaćeg kostima, pa je zgodno staviti ih pored fotografija sa plaže u Nici iz 2016., ali se time promašuje poenta.

Jer, kada žena na Zapadu ne bude smela da napusti svoj dom obučena u nešto što nije bikini, bez toga da ona i njena porodica budu posmatrani kao bludni, nemoralni i zreli za kamenovanje, onda će ova paralela biti moguća. Kada evropske države budu propisivale i represivno sprovodile normu da žene na ulici smeju da nose jedino bikini – koliko god to zapadnim mužjacima zvučalo zgodno, seksi i nekako utopijski – tada će biti okej da pravimo paralele između bikinija i burkinija. A to što će mnoge muslimanke tvrditi da je nošenje hidžaba, burke ili burkinija njihov slobodni izbor ne znači mnogo. Prinuda objektivno postoji, a voljno prihvatanje te prinude znači samo da je dotična žena nažalost uspešno socijalizovana ili pripitomljena u okvirima jedne mizogine i šovinističke ideologije. Dok mnoge muslimanke koje ne misle tako, takođe su i fizički i socijalno nevidljive. Najzad, estetski i modno i nimalo nevažno, bikini je vešto dizajniran tako da pokaže što više, da raspali maštu muškaraca, ali i da učini da se žene zbog tog raspaljivanja i, samim tim, kontrole nad muškarcima osećaju moćno. Burkini je sama antiteza ovakvoj nameri i svedoči jedino o odvratnoj želji frustriranih muškarčića da se žene kontrolišu i deseksualizuju. O nastojanju da budu lišene onog poslednjeg resursa koji sve žene poseduju – oblina, seksepila i erotske privlačnosti.

I, drugo, za sve one naročito zainteresovane za multikulturalizam i poštovanje različitosti: burkini nije nikakva narodna nošnja koju valja tolerisati, već izmišljotina dizajnirana u Australiji 2000-ih godina. Ali, mnogo je relevantnije to što ni hidžab, nikab, burka i ostale varijacije na temu pokrivanja kose, lice i tela kod muslimanki, nisu nikakve islamske tradicionalne nošnje ili kostimi. Reč „hidžab“ nema nikakve veze sa maramama, velovima i ostalim zavesama po ženskom telu, već označava jedino „veo iza kojeg se krije bog“, odnosno metafizičku liniju podele između svetog i profanog, svetla i tame. Nigde u Kuranu ne piše kako žene tačno treba da se odevaju, osim veoma opšte opaske da i muškarci i žene treba da se oblače „skromno“, uz stav da žene ne treba da prikazuju svoje „ukrase“ (Kuran 24:31), a pod kojima se najverovatnije podrazumevaju grudi. I baš zato što ženski „ukrasi“ mogu da budu i spomenute grudi, ali i nakit, i zadnjica, i kosa, i lice, i oči, definicija „skromnosti“ i „ukrašenosti“ može da varira od društva do društva.

Upravo otud i tolika razlika u interpretaciji i oblačenju žena duž muslimanskog Bliskog istoka, od minimalističkih zahteva u Turskoj i Omanu do maksimalističkih ideja među Talibanima i fašistima Islamske države. Tradicija pokrivanja ženske kose postoji i u judaizmu i hrišćanstvu, baš kao i u islamu (pa i u hinduizmu). Ali, u sva ova tri „velika“ monoteistička slučaja, ta tradicija nema nikakve veze sa svetim tekstovima ovih religija, već jedino sa muškarcima koji su u jednom trenutku istorije poželeli da kontrolišu seksepil i seksualnost svojih i tuđih žena. A vešto su iskoristili religiju i tradiciju (koju su sami stvorili) kao izgovor. Uostalom, da li kao kulturni kuriozitet i različitost valja tolerisati i „islamsko“ sakaćenje ženskih genitalija?

U čemu je onda tačno problem sa zabranom nošenja burkinija po plažama Azurne obale? Posebno kad prihvatimo i već jednom skapiramo da tolerancija prema netoleranciji zapravo nije tolerancija, već kukavičluk? Kao i indirektno saučesništvo u jednoj mizoginoj, totalitarnoj, zatucanoj i (samo)ubilačkoj ideologiji koja se aktivno protivi teško izvojevanim slobodama čoveka i građanina po planeti? Problem je „samo“ u tome što ovakva zabrana dodatno otuđuje i kontroliše žene koje su već uveliko otuđene i kontrolisane. Muslimanke su u startu viktimizirane zastrašujućom ideologijom „skromnosti“ od strane njihovog supruga, oca, brata i zajednice. U takvom stanju i sranju stvari, one zapravo izvojevaju komadić slobode time što odlaze na plažu u burkiniju. Da li ćemo i to da im oduzmemo? Kada već ne smeju da odu u državnu školu ili na univerzitet noseći taj odvratni hidžab koji moraju da nose? Jer tek ih onda kolektivno osuđujemo na kuću i dom, upravo u skladu sa podlim željama njihovih patološki ljubomornih muževa i ostalih alatolaha i talibana.

S jedne strane, zgodno zvuče opaske francuskog premijera da burkini „nije kompatibilan sa vrednostima Francuske i republike“ – što znači da jedan državni zvaničnik fantastično tvrdi da su vrednosti Francuske zapravo sadržane u ženskim obnaženim oblinama. Dakle, u ženskim grudima i guzovima koji provokativno izviruju iz par kvadratnih centimetara kupaće tkanine. Što svakako zaslužuje jedno iskreno „Vive la France!“. S druge strane, pri tom zaboravljamo na to da su azurni pesak i kamenčići, odnosno ta fantastična slana voda Sredozemnog mora, jedan divni fluid slobode i oslobođenja za sve, bez obzira na to da li se ova slanoća trlja o naše nago telo ili o prokleti burkini.

I zato, borbu protiv islamskog fundamentalizma ili jedne ekstremističke religijske ideologije, kao i protiv seksizma i patrijarhata, valja voditi mimo plaža Azurne obale. To jest, moguće je – iako mentalno kompleksno i zahtevno – osuditi šovinističku zabranu burkinija, a u isto vreme biti i protiv burkinija kao jednako šovinističkog simbola prinude i kontrole. Burkini jeste žalostan simbol modernog islama koji je bolno retrogradan kada je reč o ženskim slobodama. Pseudoliberalna i ljudskopravaška odbrana nošenja burkinija takođe je nevešta, logički neodrživa, i nadasve opasna. Ali je i zabrana burkinija jednako žalostan i uskogrudi simbol po(st)mod(er)nog liberalizma i sekularizma. Najzad, slana voda Mediterana oduvek je bila simbol ženske slobode, moći i snage. Dozvolimo svim ženama da ih ta sloboda zapljusne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari