Rodbina osnivača psihoanalize Sigmunda Frojda bila je uticajna skoro kao i ovaj kontroverzni bečki lekar kojem su ležanje na kauču i razgovor bili među vodećim medikamentima. Osim Frojdove ćerke Ane (čije zamisli danas čine popularnu verziju psihologije, od ženskih razgovora o deci po frizerskim salonima do sveznajućih terapeuta u filmovima Vudija Alena ili epizodama „Porodice Soprano“), značajno je spomenuti i Frojdovog nećaka. Njegovo ime je Edvard Bernejs, i časopis Lajf uvrstio ga je među 100 najuticajnijih Amerikanaca 20. veka.

Bernejsov otac bio je brat Frojdove supruge, a majka Frojdova sestra. Krajem 19. veka, njegova porodica iz Beča dolazi u Njujork. Bernejs je takođe flertovao sa lošom psihologijom, ali u dramatično praktične svrhe. Nazvan „Makijavelijem našeg doba“, sa diplomom iz agronomije a iskustvom novinara, Bernejs je bio među glavnim teoretičarima i praktičarima tehnika manipulacije i propagande. I, kao takav, smatra se osnivačem prakse eufemističkog naziva „Odnosi sa javnošću“.

U svojoj knjizi „Propaganda“ (1928), Bernejs je umeo navesti i da je manipulacija javnim mnjenjem jedna od osnovnih i neophodnih karakteristika demokratije. Pisao je i o „inžinjeringu pristanka“, odnosno o najboljim tehnikama putem kojih je moguće navesti javnost da pristane na bilo šta. Između ostalog, bio je i član vladine agencije (Komitet za javne informacije) koja je radila na tome da vlast pridobije podršku javnosti za američko učešće u Prvom svetskom ratu. Uposlen je i na zadatku kreiranja propagande koja je dovela do svrgavanja demokratski izabranog predsednika Gvatemale za potrebe multinacionalne kompanije koja se bavila uvozom/izvozom voća (otuda termin „banana republika“). Neke od najvećih američkih firmi bile su njegovi zadovoljni klijenti. Na primer, američka duvanska industrija uposlila ga je da promoviše pušenje među ženama, i učinio je to prikazujući ga kao čin slobode i emancipacije. Ovaj genije manipulacije propagandu je smatrao legitimnim sredstvom u politici i ekonomiji, držao je kurseve o odnosima s javnošću na Univerzitetu Njujork, i praktično je izmislio ovu delatnost u njenom modernom izdanju.

Među najboljim Bernejsovim učenicima danas – nalazi se vlast u Srbiji. Umesto sociologa i ekonomista, vodeći savetnici predsednika Srbije upravo su stručnjaci (i vlasnici firmi) za marketing i odnose sa javnošću. Osim što je nemoguće pritisnuti daljinski upravljač ili otvoriti konzervu sardina a da se tamo ne pojave reči poput „brend“ ili „imidž“, nekoliko proteklih i nasilnih nedelja posebno bolno je demonstriralo rezultate takvog stanja. Pre i posle otkazivanja Parade ponosa, a posebno nakon prebijanja francuskog navijača na smrt, osnovna zabrinutost političara i javnosti u Srbiji glasila je: „Kakvu ćemo sliku poslati u svet?“. Oni koji su nevoljno gledali na Paradu ponosa i moguće nasilje na ulicama, svoju nevoljnost opravdavali su – slikom u svetu. Kada je do brutalnog nasilja na ulicama ipak došlo, osnovno pitanje bilo je – kako ispraviti sliku u svetu. Ova fraza doslovno je letela sa usana svih visokih političara i ministara koji su upitani za mišljenje u danu kada je onaj nesrećni čovek sa francuskim pasošem preminuo.

U čemu je problem sa tim? Posebno nakon perioda sistematskog bašmebrigizma prema sopstvenoj slici u tuđim očima tokom decenije sankcija i izolacije Srbije? Nisu li ova probuđena želja da se dopadne i državno reklamerstvo jedan korak unapred? Zapravo, nisu. Nije reč o kompleksu niže vrednosti, već o recidivu nacionalističke ideje prema kojoj najveći deo krivice za društveni kolaps tokom devedesetih godina snosi upravo – slika u svetu. Da je odnos međunarodne zajednice prema Srbiji takav kakav jeste ne zbog zločina na prostoru bivše Jugoslavije, već zbog medijske satanizacije, propagandnog rata, simulakruma i simulacije. Dakle, da je za stanje stvari kriva tuđa loša slika u svetu, a ne loše radnje na terenu. Odnosno, da nije Srbija ta koja treba da se menja, već slika o Srbiji u svetu. Iza potrebe za dobrim imidžom krije se nacionalistički stav prema kojem je Srbija zapravo sjajna, a tuđa slika o njoj je ta koja ne valja. Iako se, za promenu, tom svetu sada želi dodvoriti, u dubinskom načinu razmišljanja zapravo se promenilo veoma malo toga. Izgradnja imidža i manipulacija tuđim utiscima ozbiljne su i, verovatno, potrebne stvari. Međutim, problem je kada su to i jedine stvari oko kojih se biva zabrinutim. Kada se umesto rada na domaćoj stvarnosti radi na tuđim slikama. Potrebno je reformisati ovo društvo tako da ono bude poput razvijenog sveta, a ne da liči na njega. Priželjkivana slika u svetu tada će i sama doći.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari