Diktatura rijaliti proletarijata

Stvar je izgleda otišla predaleko budući da su se u jednom trenutku drugovi-vlasnici ozbiljno poduhvatili mogućnosti skidanja kulturno-umetničkih formata rijaliti provenijencije sa programskih šema vlastitih televizija. Kakva apokaliptična vest za sirotinjsku armiju rijalitomana! Šta ubuduće, boga mu, gledati u trenucima dokolice?

No, neka ne brine raja gladna sirotinjske zabave – kako je drug Marić Milomir prozva. Drug Peconi je svečano obećao još najmanje godinu dana svakodnevnog druženja sa Parovima. Zato, živeli Parovi! – kliče sirotinja raja željna saznanja 'oće li Miki iz Kupinova intelektualno nadmašiti Eru sa Ibarske magistrale! To je zapravo ključno filozofsko pitanje rijaliti stada u ovom odsudnom času.

E sad, upravo je u bekstvu od vlastitog mozga sadržana suština filozofije stada. Radi se o bekstvu od istinske slobode postavljanja životnih pitanja u kvazislobodu ispraznog voajerizma. Reč je o bekstvu od slobode čitanja kvalitetne literature u pseudoslobodu saznavanja banalnih polučinjenica. Eto ujedno odgovora na pitanje zbog čega vlast voli popkulturne (treš) sadržaje koji odvlače pažnju građana od bitnih stvari – obaška od učestvovanja u političkom životu zajednice. Na stranu što treš sadržaji pretvaraju građane u somnambulne potrošačerijaliti stupidarija. Uz njihovu nesebičnu i nesvesnu saglasnost, svakako.

Da se ne lažemo, vlastima odgovaraju pasivni članovi stada koji ne postavljaju ključna pitanja (o nepotizmu, sistemskoj korupciji, porastu nezaposlenosti, rasprodaji državne imovine, urušavanju obrazovnog sistema države) – a ne postavljaju ih jer jednostavno ne razmišljaju o njima. Drugim rečima, pripadnici sirotinje raje ne lupaju glavu zbog društvenih anomalija, dok zašrafljeni za kolektivni kauč hipnotisano zure u rijaliti kanale diljem malih ekrana. Zato su im redovno drugi krivi zbog sirotinjske situacije u kojoj se nalaze! A krivica se, normalno, smanjuje sa povećanjem dužine trajanja rijaliti formata.

Kako je krenulo, doći ćemo izgleda do trenutka kada će svaka televizija u Srbiji emitovati po jedan rijaliti program. Rečju, na korak smo od totalnog rijaliti društva. Učesnicima Parova već sada se, pored mesečne plate, uplaćuju doprinosi u vidu socijalnog i penzijskog osiguranja. Da li se to onda, može biti, rađa nekakva nova forma najamnog odnosa? Nekakav rijaliti proletarijat? Što je gore, nismo li na pragu diktature rijaliti proletarijata? Što je samo prelazno stanje ka sistemu kolektivnog imbecilizma! (Reč je o društveno-istorijskoj formaciji koja sledi nakon perioda tranzicije.)

Ako nemate školu, nemate zanat, nemate elementarno kućno vaspitanje, niste vlasnici sredstava za proizvodnju magle, već ste samo vlasnici rustične harizme i želje da se javnim blamiranjem nametnete producentima rijalitija – vi ste zasigurno pripadnici rijaliti proletarijata. Dobićete čak i lovu od televizijskih producenata zbog svih maločas nabrojanih „kvaliteta“ koje posedujete. A najviše zbog armije rijalitomana sličnih moralno-političkih kvaliteta, koji vapiju da dvadeset četiri sata gledaju kako javno ispuštate vetrove banalnosti.

Međutim, ukoliko trenutno u Srbiji stasava nekakva klasa rijaliti proletera – rađa li se uporedo i nekakva visokoprofitabilna grana (medijske) industrije? Zamislimo rijaliti formate koji niču kao pečurke nakon moralnog potopa! Zamislimo kako stotine ljudi nalaze zaposlenje u tim imbecilnim formatima – kao učesnici-klovnovi ili kao tehničko osoblje, svejedno. Pa to je na stotine uposlenih pripadnika rezervne armije rada, što znači rapidan pad nezaposlenosti uz rast privrede preko famoznih pet odsto! Diktatura rijaliti proletarijata je, dakle, drugo ime za napredak Srbije.

Razmislite o tome za vreme trajanja reklama između Parova, Farme i Velikog brata…