Naši političari mlogo voledu da se slikaju. Retko se kada štede u tom smislu. Naročito kada im objekti na kojima, sa kojima, pored kojih, ili u kojima to čine donose kamaru političkih poena. Uzmimo za početak ključne aktere naše političko-estradne scene i njihova udarnička fotografisanja. Mrkonjić na mostu; Vučić na stiroporu; Dulić sa škriljcima itd.

U poslednje vreme interesantan je, recimo, serijal slikanja u klaustrofobičnom enterijeru fijata 500 L. Dobro, trebalo je trajno ovekovečiti zaslužne za oživljavanje srpske auto-industrije. Zatim, valjalo je pobacati kečeve iz rukava na predizborni talon. Na koncu, fijat 500 L, popularni fića na steroidima, lepo se namestio na zicer. No, i pored očigledne aktuelnosti pomenutih fotki, i pored činjenice da se one periodično i po potrebi izbacuju na žućkastu svetlost štampe, ne bismo baš mogli potpisati da je fotografisanje u skučenom prostoru „Fijatovog srpskog čuda“ godilo svim ovdašnjim politikenima (političarima-manekenima prim. prev.).

Tako Dačić na fotosu izgleda kao Džejms Kamerun neposredno pred spuštanje u Marijanski rov – zabrinutog izraza lica sa osmehom jedva razvučenim u kiselu grimasu. Nasuprot njemu, Dinkić i Stevanović (na mestu vozača i suvozača) više deluju kao statisti u akciji poziranja za promotivni poster kviza Keš-taksi. Još bi se moglo desiti da neki neobavešteni klinac, na osnovu uzvišenog držanja uslikanih faca za volanom i pored njega, slučajno pogreši pa Mlađu eventualno pomeša sa Markioneom lično, a Verka sa Ferarom personalno.

S druge strane, Tadićeva fotka za upravljačem 500 L-a višestruko je interesantna. Ne samo iz ugla Kalvinove teorije predestinacije, a u vezi sa događajima koji će uslediti nedugo nakon znamenitog sajma automobila u Ženevi. Tako Tadić (nasuprot Dačiću), izgleda kao da je upravo izronio iz Marijanskog rova – lica umornog, ali zadovoljnog, zbog konačnog svršetka opasne misije, sa trijumfalno podignutim prstima (palac, kažiprst, srednji prst) izviše volana. Samo što u Tadićevom slučaju, za razliku od Vuka Draškovića iz devedesetih, na primer, patriotski troprstni pozdrav izgleda nekako izveštačeno. Kao da je nakalemljen na bazičnu strukturu ručnog zgloba.

Kao kad bi nekome palo na pamet da napravi fotomontažu tako što iznerviranom Džordžu Kluniju, uslikanom dok kroz prozor automobila pokazuje srednji prst paparacu, naknadno doda fiktivni palac i kažiprst u fotošopu. Uz nadnaslov „Poznati američki glumac – srpski patriota“ i orijaški naslov „Kluni nagario srpskog fiću na steroidima“. Stoga ne bi bilo čudno da je bivši predsednik nagrabusio upravo zbog patriotskog simbolizma. Jer, jedni su ga držali komercijalnim tj. nespojivim sa iskrenim nacionalnim sentimentima. Drugi su ga opet smatrali nepatvorenim, samim tim nespojivim sa internacionalnim habitusom demokrata, te njihovim „lijevim skretanjima“.

Palma je, međutim, pokazao da komercijalni patriotizam pije vodu. Naime, kao što znamo, Srbija je nedavno izašla na more. Dva ‘ektara preko puta Tasosa dobila je na dar opština Jagodina od sestrinske opštine Hristopoli. Time je Srbija, kao što reče Palma, ušla u Evropu preko Jagodine. Blagi šok za sve koji su prognozirali da će se jagodinski Tito definitivno zaglaviti na setvi švedskih socijalnih pritki u dolini Morave. No, stari politiken Palma, kome su očigledno dojadila naporna slikanja pored žirafa, voštanih figura, plastičnih tobogana te pijačnih tezgi, očigledno je zacrtao uzvišeniji cilj. Srpsko primorje, na primer, pa makar se ono protezalo na svega dva hektara.

Uostalom, ni Bosanci nemaju puno veće, racionalizovaće u retkim trenucima introspekcije prvi čovek Jagodine. Sam čin primopredaje teritorije nije, razume se, prošao bez televizijskih kamera i patriotskih igara. Umesto sa šlaufom i vaterpolo loptom, Palma se pojavio sa zastavom Srbije nataknutom na poduže drveno koplje, koje će trenutak kasnije (uz preteću parolu „gde je srpska zastava, tu je srpska zemlja“) svečano zabosti u vreli grčki (pardon, srpski) pesak. Nije isključeno da su Palmine reči mnogima ovde zazvučale poput čuvene sentencije „ovo je mali korak za čoveka, ali veliki za čovečanstvo“, koju je pokojni Armstrong izgovorio usred mesečevog kamenjara. Believe (vi meni) it or not, što bi rekao Robert Ripli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari