Ehud Olmert (70), premijer Izraela od 2006. do 2009, prvi je predsednik vlade jevrejske države, koji je otišao u zatvor da odsluži osamnaest, a možda (kad posle svih žalbi odluka bude konačna) i dvadeset sedam meseci sudske presude za korupciju, dok je još bio samo gradonačelnik Jerusalima. Iza brave svojih sedam godina već provodi i bivši šef države (2000 – 2007) Moše Kacav, zbog silovanja i seksualnih napada na saradnice. Robija je stigla i nekolicinu ranijih ministara, uglavnom zbog primanja mita, ali i drugih dokazanih ogrešenja o zakone.

Advokat Olmert je počeo političku karijeru sedamdesetih godina prošlog veka kao zapaženi narodni poslanik u borbi protiv organizovanog kriminala. Kao premijer, u jednom trenutku se činilo da je na korak do nemoguće misije – mirovnog sporazuma sa Palestincima, spreman da napusti okupaciju najvećeg dela Zapadne obale i čak da prihvati međunarodnu kontrolu nad starim delom svetog grada Jerusalima. Pravda, međutim, deli zasluge i krivice, ne uvažava političke barijere, ali nekad ipak i posustane pred odbrambenom veštinom i partnerstvom osumnjičenih. Pored Olmerta i Kacava tako su se, na primer, u ćelijama našli, u njima su, ili su pomilovani, zbog korupcije, prevara, droge i seksualnih dela, recimo nekadašnji ministar finansija Avraham Hiršson, unutrašnjih poslova Arie Deri (posle izdržane dvogodišnje kazne opet je u istom resoru), energetike Gonen Segev i socijalne brige Šlomo Benizri. U ovom svom podsetniku dnevnik Haarec dodaje da su i premijeri, sadašnji Benjamin Bibi Netanjahu, bivši Ehud Barak i pokojni Ariel Šaron bili „predmet različitih kriminalnih istraga“. Nekadašnji šef diplomatije Avigdor Liberman je, tako, svojevremeno ispitivan zbog pranja novca, ali je prošao bez u javnosti očekivane optužnice.

Ugledni telavivski list – kako Izrael u zatvoru po prvi put u zatvoru ima i bivšeg premijera i predsednika Republike – traga za dobrim i lošim stranama: „To je znak sramote, ne samo za političku klasu, nego i za čitavu naciju. Ali, i nešto osećanja ponosa može da se crpi iz činjenice da je, u regionu u kome se lideri smenjuju samo krvoprolićem, Izrael jedina zemlja koja je svoje smenjene ili uhapšene ranije prvake uklonila odgovarajućim pravosudnim procesom, a ne prevratom ili revolucijom. Ima, naravno, nostalgičnih uzdaha i priča da je dobri, davni, spartanski Izrael bio mnogo čistije mesto. To je uveliko pogrešno tumačenje prve tri decenije države pod socijalističkim Mapajem. Korupcija je bila jednako endemska, kao i tokom godina vlasti Likuda, samo, kada su vlada, velike kompanije, banke i sindikati bili pod istim kišobranom, mnogo je lakše bilo da se skrivaju nezakoniti transferi novčanih fondova. Privatizacija i ekspanzija izraelske ekonomije bez sumnje su proširile domet korupcije. Ali, postojao je trulež u korenima, kojije počeo da izbija krajem laburističke ere.“

Osuđenik Olmert je trominutnim video-snimkom, podsećajući na svoj državnički neostvaren testament, poručio sunarodnicima kako „niko nije iznad zakona“, mada „teškim srcem“ prihvata presudu: „Ja sam danas bivši premijer, koji počinje da služi zatvorsku kaznu. To je neobičan i mučan razvoj, koji će neki videti kao potvrdu snage izraelske demokratije. U istom dahu želeo bih da otvorim mogućnost da se proces protiv mene sručio kao lavina iz razloga mimo prava. Kad vreme prođe, možda će uravnoteženim očima ovaj tužni momenat biti vidljiviji.“ Nekadašnji pobornik politike čvrste ruke, preobraćen vremenom u pomiritelja spremnog na sasvim poštene državničke kompromise, koji je čak upozoravao kako Izrael „može da postane mesto nekadašnjeg južnoafričkog aparthejda, ako nastavi sa okupacijom Palestinaca“, nije odoleo đavolskom izazovu, novcu u gotovom.

Ehud Olmert je počeo da provodi dane po kućnom redu popravnog doma, kako je saopšteno „ni bolje ni gore nego i svi ostali zatvorenici“, od jutarnjeg buđenja u pet do večernjeg gašenja svetla, prozivkom i pravom na stvari „od kuće`: četiri para donjeg veša, isto toliko pari čarapa, dva krevetska čaršava, ćebe i jastuk, šal i ostale predmete i knjige potrebne za molitvu, pored sedam drugih knjiga u isto vreme. Može sa sobom da zadrži ličnu kartu i da ima 1.500 šekela (380 dolara), uz propisanu upotrebu javne telefonske govornice i gledanje programa određenih TV kanala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari