Februara meseca ove godine bila sam u Berlinu na skupu „Žene Centralne i Istočne Evrope“. Iza Gvozdene zavese generisali su se i generišu se kreativni impulsi na kulturnoj i literarnoj sceni… Veliki doprinos žena na kulturnom i literarnom polju, njihov nesumnjiv uticaj u novim kulturnim diskursima.

Pre toga na poziv Lasla Vegela u CZKD je bila Ilma Rakusa, retko veče ove odabrane spisateljice i kritičarke, Katarina Rabe, nekadašnja urednica toliko zaslužnog „Rovolta“, a sada izdavača u „Surkampu“ znam već mnogo godina, napravila je neverovatan posao obilazeći potencijalno vredne autore, jedino koga nije uspela da nagovori da bude preveden, da se i tome posveti, jeste Radomir Konstantinović.

Dakle u Berlinu, prevodioci i izdavači, kulturne fondacije, kulturni centri, dramaturškinje, novinarke, kritičarke i spisateljice među kojima i Slavenka Drakulić, koju nisam odavno videla i radovala sam se ponovnom susretu sa njom, kao i prezentaciji njene knjige „Tijelo moga tijela“ u Saubineu, pozorištu koje znam od predstave „Torkvato Taso“, na četvrtom Bitefu, pa onda redom. „Na letovanju“, predstava Petera Stajna, koju pamti čitav vremešniji Beograd, ili „Telo“ Saše Valc, predstava u pameti i srcu mlađih ljudi.

Prvo veče čitale su Herta Miler, Slavenka Drakulić i Svetlana Aleksijević. Razgovor sa njima vodila je Katarina Rabe.

Nakon razgovora, a i docnije na večeri kod Bore Ćosića, govorilo se da je Herta Miler „viđena“ za Nobelovu nagradu.

„Biće ti žao, udavićemo te u reci“, nekoliko puta iščitavam tekst Herte Miler „Sekuritatea pod drugim imenom“, i upravo jutros kada sam nikada brže prošla ulicom Kneza Miloša jer sve je „raščišćeno“, dolazi Dmitrij Medvedev, predsednik Ruske Federacije, ponovo se vraćam Hertinom tekstu.

„Rumunski intelektualci bili su nezainteresovani za otvaranje dosijea, kao i za uništene živote i nove dogovore partijskih šefova i pripadnika službe. Ako ste poput mene iz godine u godinu javno zahtevali otvaranje dosijea, počeli ste da idete na živce čak i svojim prijateljima. To je još jedan razlog zašto dosijei godinama ne mogu da dođu u ruke Nacionalnog saveta za proučavanje arhiva Sekuritatee, koji je preko volje osnovan 1990. godine na zahtev Evropske unije, ali sa novom-starom službom kao partnerom“.

Znam da svim ljubiteljima „Balkanskog špijuna“ Dušana Kovačevića ili u sredini iz koje je iznikao genijalni lik genijalnog Nušića, Aleksa Žunjić „Sreski špijun“, sažaljenje i strah mogu izgledati i smehom pročišćeni.

Istovremeno, mnogi će reći da je rad Službi postao isuviše opsesivna ideja za sve one koji bi ipak hteli da se Država podredi građaninu i onome što se naziva pravnim poretkom, ili sistemom.

„Na ulazu u zgradu Nacionalnog saveta za proučavanje arhiva Sekuritatea videla sam tri devojke u mini suknjama, sa dubokim dekolteima i drečavim helankama, kao da su u nekakvom erotskom centru“.

Da li vam ovo dovoljno tranziciono zvuči Ili, „Tendenciozno lažno predstavljanje prilika u zemlji.“

Ili „Da bi nekog poslali da me prati u šest sati, morali su da prisluškuju telefon. Čaušeskuova tajna policija, Sekuritatea, nije rasformirana – sada se zove ROS, Rumunska obaveštajna služba. Prema njihovim podacima 40 odsto zaposlenih u ROS-u su bivši službenici Sekuritatee.“

Herta Miler je tako mala žena, rekli bi, minijaturna. Biće da njena tačnost, bespogovorno izricanje sopstvenog iskustva ima poreklo u poštovanju života drugih.

„Kolege su prolazile pored mene bez reči“. Tako mi je odgovorila jedna od „hrvatskih veštica“, Dubravka Ugrešić, na pitanje „kako si i zašto otišla“.

Koliko je onih sa tim odgovorom.

Pa ako mislite da je neko „posednut radom Službi“, čitajte Hertu Miler, prevešće je svakako posle Nobelove nagrade.

Ali, šta je sve bilo pre i je li dosta.

Samo nešto znam o radu Službi „Iza gvozdene zavese“, i o njihovoj kooperaciji, ali poznajem neke koji znaju više, i poznavala sam neke kojih više nema.

Pored majušnosti i stiliziranog izgleda, gotovo arhitektonski „rešena“, Herta Miler, u svojoj „poslovnosti“, tako je čitala u Berlinu, odbija ulogu „disidenta’, onako kako smo mi to ovde navikli, ili, ako hoćete, ulogu žrtve.

Sa prvom, jer je ona imenovala kako funkcioniše „Soba 101“, ona u kojoj se, po Džordžu Orvelu nalazi najstrašnija stvar na svetu, samo za vas. Jer ćemo tamo sresti, svako pojedinačno, svoj strah. A oni su kolektiv, oni su Služba, koja zna šta je za vas ta stvar.

Kako je samo uspela da odbije i da napiše Herta Miler.

„Dobro su znali da je takva perfidnost mnogo destruktivnija od bilo kakve ucene. Čovek može da se navikne na pretnje smrću. Može i da prebrodi anksioznost. Ali klevete vam kradu dušu. Osećate se potopljeno u užas“.

Ništa nije baš isto, ali je slično. I nije otprilike, nego je tako.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari