Ustav Republike Hrvatske

Da se tamo prikazuje saznala sam na promociji knjige Teofila Pančića „Pilule protiv zaborava“ zbornik kolumni/’inmemorijama’ posvećen ljudima koje je on izabrao kao presudno značajne i njemu, i nama i vremenu u kome su stvarali, ljudima institucijama (knjigu kolumni mahom iz „Vremena“, promocija knjige poštovanja i odabranosti. Nikada nisam mislila da ću kao kolega i savremenik Dragana Nikolića gledati film u bioskopu koji nosi njegovo ime. Ovo o neverici da se smrt može dogoditi i da je važno pamtiti, govoriti i svedokom biti prilog je važnosti Pančićeve knjige; dok čekajući da počne film „Ustav Republike Hrvatske“, mislim kako se i Dragan Nikolić mogao naći u toj knjizi, kao što će se naći u nekoj drugoj, kao što će filmovi koji su upravo pred nama sadržati i istoriju i umetnost, filmsku, Dragana Nikolića. (Sa pozorištem je ta „zajednica sećanja“, i memorijalizacija daleko „spiritističkija, dokumentarno i teorijski, što je Pančić takođe savladao.)

Možemo razgovarati o katarzi do mile volje, zašto je nema, i kada je ima, međutim zbude se da se ona dogodi, i to snažno, prožimajući, da se strah i sažaljenje pročiste, i da se ukaže prosvetljenje i ozarenje. To se „u fulu“ dogodilo na kraju filma Rajka Grlića „Ustav Republike Hrvatske“; dok je samo Josipa Lisac mogla pevati uz odjavnu listu, špicu filma, ima se, nalaziš se u stanju ataraksije (malo je reći ravnoteže).

Zato što se mnogo dobrim mora biti, punim empatije biti, kao što su autori filma „Ustav Republike Hrvatske“ da bi se na jednom mestu našle kritičnost i nežnost, bol i humor, tačnost zbilje i imaginacije, činjenica i transpozicije, uznemirenje i pomirenje, suočenje i prevazilaženje, mržnja i ljubav, bez sentimenta, bez kalkulacija, hrabro a delikatno. Ako bi negde mogao da stoji pojam humanizma, a da mu se vrati sva njegova nevinost, to je film „Ustav Republike Hrvatske“. I ako nekom treba dokaz da umetnost može sve što ne mogu ni politički pregovori, ni hiljade konferencija i seminara, analiza i ponekih sinteza, neka gleda film „Ustav Republike Hrvatske“.

Ustav u kome stoji, parafrazirano, da su svi građani ravnopravni, bez obzira na nacionalnu, versku, seksualnu pripadnost. Ustav kojeg mora položiti, u vidu ispita, u policijskoj službi građanin Srbin, policajac danas, oženjen Hrvaticom, Samardžić, i Ustav koga mora demonstrirati, potvrditi profesor Vjeko Kralj, homoseksualac i travestit, od oca ustaše iz srca paramita o Blajburgu, koji upravo umire u sobi sa fotografijama Ante Pavelića i raspećem uz posete fratara. Vjekovo sećanje na sudbinu porodice nakon četrdeset i pete čini da vidi sve Srbe kao policajce, sve policajce kao Srbe; u „svojoj hegemoniji“oni su torturisali Hrvate, (“ komunisti jebeni“). Profesor će Samardžiću saopštiti da uglavnoim svi Hrvati misle kao on, njegovo mišljenje je mišljene većine.

„Nema ja kao ja“

Samardžić će, došavši kao sused i na insistiranje supruge, na poduku iz Ustava kod suseda profesora Kralja, reći: „Onda promenite Ustav Republike Hrvatske“. Jer jedno piše, a drugo se živi. I imenovaće različitost profesora i njegovu ugroženost nazivajući ga „pederom“.

Od toga časa teku njihovi dokazni postupci da ima „ja kao ja“.

Pored diskrepantne razlike između onoga što je napisano, pored pravnih normi, i proklamacija o poštovanju ljudskih prava kroz institucije, ili će Ustavi biti „mrtvo slovo na papiru“, ili će ih ostvariti ne političari, ne ratnohuškači, ne lažovi, ne iznuđene formulacije zbog „međunarodne zajednice“, već susedi, građani sami.

Jer ko to čini, pa manjinci, ugroženi od većine, manjinci su mirotvorci.

„Priča o četvoro ljudi koji žive u istoj zgradi i zaziru jedni od drugih jer se razlikuju po imovinskom statusu, seksualnim navikama, nacionalnosti i vjeri. I vjerojatno nikada ne bi međusobno prozborili, da ih nesreća na to ne natjera, i učini međusobno ovisnim. Mučno i bolno oni se polagano počinju otvarati i međusobno prepoznavati kao ljudi. „(Sinopsis filma)

„Nitko ne zna zašto smo takvi, zašto kod nas populizam tako lako proizvodi virus netrpeljivosti? Znamo samo da sve uvek počinje sa neimaštinom i podgrijavanjem mržnje do točke na kojoj se ona pretvara u nasilje. A to nasilje, taj ples smrti, zatim traje najmanje tri do četiri godine, i kada se napokon završi, na brzinu se pokriju grobovi, a zločini kazne više simbolično, no stvarno. Niti jedna nova vlast na prostorima bivše Jugoslavije(u bivšim republikama Jugoslavije. B. P) nikada nije imala vremena za prošlost. I taj „opći zaborav“ traje sve do trenutka dok neko ponovo ne razgrne grobove i upravo u njihovo ime sve vrati na početak kruga“ (iz „eksplikacije“ Rajka Grlića).

I žene, kao eumenide, fantastičan, širok i otvoren lik Maje Samardžić i (Ksenija Marinković), koja je odigrala i nadigrala Ričarda Holbruka („holbrukovanje“) i sve mirovne konferencije. Ne zna se kada je bolja, dok sa mužem Antom (sic!, ) gleda TV i žvaće čipsove (lik iz filmografije Rajka Grlića) ili dok sluša profesora Kralja, kako joj poverava svoju životnu priču. Zbog čega svake noći kao Katarina, odlazi na Gornji grad gde na klupi samoubica ostavlja jednu ružu i pali jednu sveću. Žena koja je iznela sporazum, i omogućila život.

Tamo će ga, Vjeka(Katarinu) nakon očeve smrti, na klupi sa revolverom u krilu, naći, Ante i Maja Samardžić i taman kada pomisliš da će mu zatraži stan njegov veliki, oni traže da im bude kum; detetu koje su upravo usvojili.

Nasilnik koji je prebio Vjeka Kralja, zato što je „peder“ naspominjaće se majke komunističke, srpske, ciganske i jugoslovenske svima u policijskoj stanici, dok će učenik, koji je pomogao Vjeku doći do njega sa pitanjem koje ga muči, kako živeti kao homoseksualac, desno i levo kada jer reč o „onima koji dolaze“ sa nasleđem koje ih donekle određuje.

Ko bi stajao iza svega do scenarista Ante Tomić, Ante voli svoje ljude, svoje likove, ono što je u pitanju jeste kontekst koji ih je stvorio i zato je satira ustuknula pred beskrajnom duhovitošću; “ on ne mrzi grešnika, već greh“. Tandem Grlić/Tomić, idealan.

I Nebojša Glogovac, presudno je što on igra Vjeka Kralja, ni profesora, ni nacionalistu, ni travestita, ni homoseksualca, ni jedno od svih mnogostrukosti, već čoveka koji sve to u sebi sadrži, i to čini veličanstveno, zbilja, u konceptu čitave uloge i u svakom detalju. Ne mogu da se ne setim, neka mi oprosti, jer to što on čini svakako je jedinstveno, no tu su uz njega Tom Hengs („Filadelfija“) možda zbog uloge muzike u životu likova, i svakako Dirk Bogart(„Smrt u Veneciji“). Strogost, gotovo surovost, ali i prema sebi, te trauma i bol lika (Vijeko) koga je napravio Glogovac. Uporište izazivanja empatije prema svim junacima u namerama Grlić/Tomić, i filma „Ustav Republike Hrvatske“. I put od ideološkog, nepodnošljivog, ka “ ja kao ja“

Dejan Aćimović (Ante Samardžić )je položio Ustav, on ga je savladao. Ne znam koji to beše član, ali Ustav postoji ukoliko su „svi građani ravnopravni, bez obzira na nacionalnu, versku, seksualnu i svaku drugu pripadnost…“, kako je to na ispitu izgovorio Ante. Ili ga nema.

I da ne zaboravim, jedan od junaka u filmu je i Čedo Prodanović, čuveni advokat za ljudska prava koji se morao naći (Grlić/Tomić) u „Ustavu Republike Hrvatske“, sa Ustavom ili „na njemu“