Mlaka bara i topla juha

Onomad, a prošle godine kuvao sam krem supu od pečuraka. Ali se glavna tema ovih redova može razrađivati i uz kuvanje juhe od brokola, praziluka itd.

Pojedini proizvođači tako su prosto – pa i smešno/smiješno i duhovito – rešili problem povodom koga se lome uglavnom politička koplja, mada i poneki „jezičari“ na delu bivše SFRJ lome svoje jezike u pogledu jezika kojim njihovi narodi govore i naziva njegovog. I da dodam.

Citiraću deo tiskan/štampan na pakovanju naslovljen UPUTSTVO/UPUTA ZA PRIPREMU/PRIPRAVU: „Sadržaj kesice/vrećice sipati/uspite u 750 ml tople/mlake vode i mešati/miješati žlicom/pjenjačom dok supa/juha ne provri/zavri. Kuvati/kuhati na laganoj vatri 5 minuta uz povremeno mešanje/miješanje/mješanje u poluotvorenoj posudi.“ Uz tekst idu i markice na kojima piše SRB, MNE, BiH i HR što bi trebalo da uputi kako je recept razumljiv instant-kuharima u svakom od ovih državčadi, koji inače i „svoj“ jezik zovu različito, što mi ni najmanje ne smeta.

Ali, zamislimo kak(o)va bi to nakaradna ravnopravnost bila da je uputstvo sa minimalnim razlikama štampano četiri puta. Tekst ili ne bi stao na vrećicokesicu ili bi morao da bude štampan sitnije, a teško da bi kesicovrećica smela da bude veća jer ili bi onda bila poluprazna ili bi supojuha morala da bude za devet a ne tri tanjurotanjira.

Ali, to racionalizovanje prostora i dužine teksta nosi važniji poruku – razlike su tako male da bi u pravu bili oni koji misle isto što i ja – nek jezik svako sa ovih markica zove kako hoće, ali on uz sve razlike i varijetete, sam u sebi i po sebi jeste jedan, jedinstven.

Što reče davno naš davni prijatelj iz Rijeke Franjo Butorac – najviše imenica ženskog roda u svakoj varijanti će se završavati na A (makar vrabac i na silu postajao – zrnojed!).

Ovaj tekst ukazuje i na neke apsurde koji opet zbore o apsurdnim zavađanjima u „nacionalnom“ prisvajanju ili negiranju različitosti i „sličnovetnosti“.

Evo, ako ima i žlica i pjenjača, gde je onda kašika, pogotovo ako je naša tisućvjekovno „zlatna“ ko Vučićevo doba?

Pa dalje, kakva je to ravnopravnost ako se u jednom delu upute meša i mješa, a tek u drugom se još i miješa?

Da li će se kuvarokuhari snaći i da li će da im provri, ako je na „njinom“ jeziku to – zavri? Pa nije poštovan ni isti redosled pojmova tako da ne znam da li je mlako srpska ili hrvatska riječ, zbog čega supa može da mi zagori, ali ne i juha. Hrvati baru zovu mlaka, a nisam znao da za mlako kažu toplo ili je redosled jezika pobrkan.

Ali onda bi posle ljetnje kiše mlaka bila mlaka…

Ipak, supu sam mešao nepostojećom kašikom, ona se osećala možda i kao da sam je mješao i bila je dobra.

A 1995. primili mi izb(j)eglice sa Banije i moja majka sa novostečenom prijateljicom sprema zimnicu. Ova joj traži da donese čiste flaše, majka donese, pa tražila sam flaše, a ne boce.

Tu keva nauči da se tamo tegla kaže flaša. Zimnica se nije ljutila, a ta anegdota ih je godinama uveseljavala.