Panj da se zapanjiš 1Foto: Radenko Topalović

Pišem ovo na veliki dan, a i bez ovakvog početka sam isto nameravao. Veliki je za naš jezik, govornu kulturu i kulturu uopšte jer, eto videsmo da je „pinkovica“ Jovana Jeremić glede 24. godine onog 5. oktobra kategorički ustvrdila da je uklanjanjem Slobodana Miloševića uklonjen jedan naš veliki STABAL.

I da će takav jad da nas prati dogod tako sečemo naše najveće STABLOVE.

Ipak bih nastavio kako sam nameravao o PANJEVIMA (ako se po J. J. ne kaže PANJOVIMA!)

Imao sam divnog komšiju koji je prerano preminuo upravo tih dana 2000.

Sarađivali smo po komšiluku i društveno korisnim i privatnim poslovima, pa čak i u onim, van naših struka, kojima smo se ispomagali da preživimo baš one STABALOVE, „Slobine devedesete“ kad su mu se glasači tukli na Trgu za hleb za džabe.

Kad su budući novobogataši u gvožđarama prodavali „jogurt na točenje“ i prženu kafu uz koju ste morali da u tzv. „vezanoj trgovini“ kupite i ženske hulahopke.

E, taj prijatelj je pred vratima imao nekoliko panjeva od debljih STABLOVA i često me dočekivao osmehom i šalom „ajde, komšija zapanji se da popijemo kafu“. Sedi na panj, u komšijskom slengu (postoji itakav!).

A u to vreme, zapanjivalo nas je u pravom smislu mnogo šta drugo. E, sad – Jovana je ovde slučajno upala da se zapanjim u pravom značenju – ovog komšije sam se prisetio ne samo zbog 5. oktobra već i zbog zapanjivanja jednom novom pojavom. Koja, opet, eto tu Jovana možda i nije slučajno – govori o „inovativnom“ kiču i primitivizmu.

Naime, počela je nova moda, trend dvorišnih česama. Od neke su tvrđe plastike u obliku panjeva posečenih stabala, hrapave kore, a u raznim bojama visokih do visine grudi, ne kao oni komšijini, u visini tronožaca.

Primerke sam viđao u nekolikim dvorištima po Srbijici…

Pridružili su se tako onim gipsanim, mermernim itd. lavovima, labudovima. psićima (ako se ne kaže, PSOVIMA?!) što krase uglavnom gastarbajterske ograde, dvorišta i kuće po kojima se sve ređe, čak i leti ne čuje žagor na srpskom, vlaškom i romskom, a na nemačkom i francuskom kojim se sporazmevaju potomci je već decenijama bio ređi.

U doba sveopšte plastike, već u i ljudskim ćelijama, a o deponijama, ne kažemo divljim, jer su sve takve i da ne govorimo.

Zar to ne govori o našoj zemlji više nego billo šta drugo.

Ali, možda nije trebalo ovo ni da pišem, da ova investitorsko-mafijaška elita ne dobije ideju da sadi plastično drveće umesto šuma koje seče.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari