Rečenicu iz naslova izgovorio je, novembra 1918, protiveći se „centralističko-hegemonističkom“ načinu ujedinjenja južnoslovenskih zemalja, potonji „hrvatski mučenik“ i jedna od ikona hrvatskog nacionalizma Stjepan Radić, danas lik sa novčanice od 200 kuna.

 Usput, to je onaj isti Radić – opet aktuelan u svetlu jučerašnjeg početka suđenja za genocid između Hrvatske i Srbije – koji je, recimo, u „Hrvatskoj misli“, 1904, pisao i sledeće: „Povijest više od 1.000 godina ne bilježi nijednog sukoba među Hrvatima i Srbima, nego dapače pokazuje nam to, kako su se vazda složno branili koli protiv Franaka i Grka, toli protiv Talijana i Turaka, a godine 1848. i od Mađara. Taj spor nije ni narodnosni. Hrvati i Srbi jedan su narod, gotovo s jednim govorom i s jednim te i istim književnim narečjem. Taj spor nije ni gospodarsko-socijalni. I Hrvati i Srbi ogromnom su većinom seljaci-poljodelnici (više od 4/5 svega pučanstva), koji stoje od prilike na istom stepenu u blagostanju, u gospodarskoj tehnici i u čitavoj kulturi.“

I položaj Srba u današnjoj Hrvatskoj, i Kosovo starostavno i sve u vezi s njegovom srpskom budućnošću, baš kao i klimava matematika bespogovorne vere u to da će nam EU, iz čistog altruizma, udahnuti pare, investicije i život – sve je to, mahom, za beogradski politički mejnstrim i njegove unutrašnje pomagače, obična „tabula rasa“ ili, još gore, ono Aristotelovo elementarno stanje duše kad još ništa na njoj nije ispisano.

Naša spoljna (?), valjda, politika bavi se priređivanjem igrokaza „Beograd na vodi (i hlebu nasušnom)“ čak po dalekom, prijateljskom, a svrstanom Dubaiju. Usred predizborne kampanje, kad joj vreme nije. Dok se oko nas dešavaju tektonski poremećaji u međunarodnim odnosima, ovde nam „palmevropska“ vladajuća politika, uz sadejstvo ćorave opozicije, inauguriše Dačića, paralelno, u Napoleona i Nobela, a Vučića u Ničeovog „Natčoveka“.

Čak su i Ukrajinci, u jednom momentu, mogli da vagaju između briselskih stotina miliona i ruskih milijardi evra, a građane zemlje Srbije niko se nije udostojio da pita žele li u EU, a pogotovo da li su za ulazak u EU bez Kosova kao sastavnog dela Srbije. To što je Ustavni sud presudio da prvi svezak dogovora s Prištinom, onaj o katastru, nije u skladu sa Ustavom Srbije – državno rukovodstvo i medije pod njegovom kontrolom apsolutno se ne tiče. Može im se da se „ne drže zakona kao pijan plota“. Da nije iskrene (ili, možda, politički naivne?) Tanje Miščević koja je najavila da ćemo, od sada, spoljnu politiku morati da upodobimo sa Briselom i Berlinom, još bismo živeli u lažnom uverenju kako put u EU nije, istovremeno, i zatvaranje ključnih vrata saradnje sa Kinom, Rusijom i tome slično. Što će reći da ćemo, zbog „Svetog Datuma“ koji je, umesto snega, pao u januaru, morati da nastavimo sa sankcijama (prijateljskoj!) Belorusiji; što znači da Brisel od Srbije očekuje da se, povodom konflikta u Ukrajini, stavi na stranu tamošnjih antiruskih pučista…

A šta o svemu misli većina građana Srbije – ko te pita – zar nije PPV lično najavio potrebu preumljenja kompletnog srpstva i srbijanstva, dakako, po njegovom receptu?!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari